Postoje izvjesne indicije da su se buće u Crnom platu igrale i ranije nego u Dalmaciji. Postoji priča da je splitski novinar i publicista Miljenko Smoje inspiraciju za lik Dottorea Luiđija iz “Malog mista” koji svakodnevno igra buće, pisao inspirisan doktorom Turketom, koji je služio u Tivtu 20-ih godina 20. vijeka, što ne zvuči nevjerovatno kada se zna da je Smojina žena Lepa zapravo Kotoranka.
Buće se, dakle, u Tivtu zasigurno igraju još od kraja 19. vijeka, najprije u Peanima. Ali, ako govorimo o klubovima jedan od prvih je svakako BK Brđanin iz Đurđevog brda. Baš u Đurđevom brdu održana je prva Bućarska olimpijada te davne 1952. godine. Olimpijska zastava je podignuta na zogu Kopište, nedaleko od današnjih zogova u tom selu, 10. avgusta, prije punih 70 godina.
BK Brđanin je i danas jedan od najaktivnijih i najtrofejnijih klubova. U tom klubu je bio legenda jugoslovenskog bućanja Mato Krstović. U razgovoru za Radio Tivat i emisiju “Trag vremena” Mato Krstović je rekao da je bućanjem počeo slučajno da se bavi:
“Sasvim slučajno sam se posvetio boćanju. Mene je jedam moj rođak Zvonko Krstović uveo u boćanje. Vidjelo se odmah da imam smisla. Bilo je to daleke 1954. godine, da bih 1956. počeo da igram za BK Brđanin. Brđanin i Kalimanjac su dva najkvalitetnija kluba u Tivtu, uvijek su se nosili. Tivatski boćari su pomogli razvoj boćanja u Budvi, ali i Dubrovniku. Uvijek smo imali dobre igrače. Smeta mi samo što se boćanju ne pomaže dovoljno. Tivatski boćari su pošli da igraju u Budvi i Herceg Novog. A sve rješava malo para.
Ja sam igrao u reprezentaciji one Jugoslavije. Mi smo na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj osvojili bronzanu medalju. To mi je velika sreća i zadovljstvo. Još i danas čuvam izrezak iz “Sportskih novosti” gdje velikim slovima piše “Krstović donio preokret”. I danas se naježim kad to pročitam. I to ću čuvati u srcu dok ne pođem gore, naviše” – rekao je Mato Krstović.
“Otac je tri ili četiri godine bio selektor boćarske reprezentacije one Jugoslavije. On je najuspješniji selektor, sa najviše osvojenih medalja. Osvajale su se medalje od Australije do Čilea. Bio je i predsjednik Boćarskog saveza Jugoslavije, prvi međunarodni sudac sa ovih prostora, dobitnik najvećeg priznanja BS Jugoslavije – zlatne boće i možda najvećeg priznanja, Svjetske boćarske federacije za izuzetan doprinos u razvoju svjetskog boćanja. Isto tako dobitnik je priznanja Hrvatskog boćarskog saveza, kao jedini van države Hrvatske, za izuzetan doprinos razvoju boćanja. Uz njega je i Brđanin napredovao i bio prepoznatljiv po uspjesima i organizaciji” – prisjeća se Matov sin Frano Krstović
“Kako je biti potomak boćarskih legendi? Težak zadatak. Već sa četiri godine ja sam iz inostranstva dobio male plastične boće, natopljene vodom, da bi bila lake za moju malu určicu. Ispred kuće u baštitni je bio napravljen mali zog gdje sam igrao. Moje su vještine rasle iz dana u dan. Sa tim sam rastao i svakodnevno slušao o boćanju. Bio sam u Zagrebu gdje je moj đede Mato dobio veliko priznanje. Jedini van Hrvatske koji je dobitnik priznanja za razvoj hrvatskog boćanja. U sali su tada svi ustali i aplaudirali. Tu nema foliranja. Tu je cijela sala odala priznanje gromoglanim pljeskom” – sjeća se unuk Mata Krstovića, koji je po đedu i dobio ime.
Autor: Dragan Popadić/Radio Tivat