Gdje se izgubio Vicko Vjenceslav Smeća?

Time to read
1 minute
Read so far

Utorak, 13. lipnja 2023. - 17:08

Kad se Pavao Butorac zapitao otkud toliko pustolova u Boki i Budvi, pronašao je tri uzroka. Prvi je život u raskalašenome razdoblju u kojemu su se tražili novac, naslov i žene pod svaku cijenu, ne nužno tim redom, drugi je dodir s bijelim svijetom uvjetovan pomorskom tradicijom, a treći sklonost preuveličavanju. Pomno iščitavši Butorčevo poglavlje o peraškim pustolovima, nisam mogao previdjeti podatak po kojemu je jedan od pomoćnika poznatomu peraškom gusaru Grilu bio njegov sumještanin i moj prezimenjak Toma Vidović zvani Vukašević, a onda sam, nastavivši čitati, naišao na podatak o tome kako je još jedan stanovnik bokeljskih i budvanskih žala (uz Stjepana Zanovića i Tomu Medina) jako dobro poznavao Casanovu.

Peraštanin Vicko Vjenceslav Smeća kupio je, naime, 1782. službu mletačkoga konzula u Trstu nastojeći se spasiti od kraha vlastitih financija. Međutim, kako je Smeća, po Butorčevim riječima, uistinu bio „odan raskošju i suknjicama“, teško se mogao usredotočiti na trgovanje. Butorac naširoko opisuje Smećine putešesvije po Europi (od Crne Gore preko Rusije i Češke do Poljske) te napominje kako, Casanovinim savjetima unatoč, njegovi dugovi nisu podmireni ni 1797. kad je Mletačka Republika propala. Da je put do europskih salona Smeća krčio i drukčije, točnije književnim radom, pokazuje podatak da je 1786. preveo Osmana Ivana Gundulića na talijanski u prozi njegujući sponu između Gundulića i Peraštana začetu prijepisom toga spjeva Andrije Zmajevića.

Čitajući talijanska vrela, naiđoh ujedno na podatak koji Butorac nije zabilježio. Naime, 1783. Casanova glavom i bradom potvrđuje kako je Smeća morao pobjeći iz Mletaka s dvjema djevojkama: Adrianom Ferrarese i Biancom Xacchetti. Prva od njih (Adriana) bila je glasovita sopranistica, jedna od prvih izvođačica Mozartovih opera (prva Fiordiligi iz Mozartove opere Così fan tute u povijesti), dakako, da priča ne bude dosadna, netom udana. I dok za Adrianu znamo da se vratila mužu, o Vicku Vjenceslavu Smeći nakon 1790. ne znamo ništa. Tad se, naime, dogodio posljednji susret Smeće i Casanove dogodio u naselju Duchcov, koji se (Nije li i to simbolično?) na njemačkome naziva Dux.

I ova mala vijestca iz hrvatske književne povijesti pokazuje koliko je važno pomno iščitavanje već objavljenih djela kako bismo na njihovu temelju otpočeli nova istraživanja. Zato ovom prigodom čestitam i zahvaljujem priređivačima Butorčevih djela don Srećku Majiću i Slavku Dabinoviću (koji mi je silno pomogao i upućivanjem na toponomastičku građu objavljenu u Godišnjaku Pomorskoga muzeja u Kotoru). Osobno me je, pak, zaintrigirala misao o bokeljskoj sklonosti preuveličavanju jer su i mene zvali Hiperbola, pa mi je uza sve veću količinu građe o mojim bokeljskim prezimenjacima i to pokazateljem da moja duša utjehe ne nahodi slučajno u Boki.

 

Domagoj Vidović