Prvi je pisani jezik na teritoriju današnje Crne Gore latinski. Nakon dolaska Hrvata na područje Crne Gore nastaju kronike (Ljetopis popa Dukljanina) i kraći zapisi na staroslavenskome jeziku, a od XV. stoljeća razvija se književnost na latinskome i talijanskome jeziku. Kraće tekstove na hrvatskome jeziku nalazimo u matičnim knjigama pisanim glagoljicom u kasnome srednjem vijeku, 1617. zapisani su prvi stihovi na hrvatskome jeziku autora Mara Dragovića, a 1629. hrvatskim je jezikom napisano pismo Petra Samuelija u Svebarju. Predstavnici humanizma, renesanse i baroka na području današnje Crne Gore isključivo su hrvatski književnici, a hrvatski je jezik najstariji zapisani govoreni južnoslavenski jezik u toj državi. Hrvatski jezik ima i bogatu usmenoknjiževnu baštinu zapisanu u pjesmaricama nastalim u Budvi i Perastu u XVII. i XVIII. stoljeću. Ujedno su nositelji prvih južnoslavenskih zapisanih antroponima Hrvati. Prva su hrvatska osobna imena zapisana još na marginama Kotorskoga misala, a prezimena i nadimci u notarskim knjigama iz XIV. stoljeća. Prva su osobna imena u kojima je sadržan antroponim Hrvat (Hrvoje i Hrvatin) zabilježeni u XIV. i XV. stoljeću u Kotoru, Budvi i Paštrovićima, a njihovi se odrazi nalaze i u toponimiji (npr. povijesni toponim Hrvatinići u Grblju). Hrvatski je jezik jedan od dvaju, uz albanskih, bogoslužnih jezika ustrojbenih jedinica Katoličke Crkve u Crnoj Gori, s tim da je jedini liturgijski jezik u Kotorskoj biskupiji i jedan od dvaju liturgijskih jezika u Barskoj nadbiskupiji (uz albanski).
Hrvatskim jezikom govori se u primorskome pojasu od Sutorine do Svebarja, širega područja oko Bara (uključujući i gotovo raseljene Šestane), a do konca XVI. stoljeća govori su se autohtonih Hrvata prostirali do ušća Bojane i dijelom sjeverne Albanije.
Autohtoni hrvatski govori u Crnoj Gori pripadaju istočnohercegovačkome (u području od Herceg-Novoga do Perasta) i zetsko-južnosandžačkome dijalektu štokavskoga jezika (od Perasta i Tivta preko Budve, Paštrovića i Spiča do Zubaca i Bara). Prvu skupinu prijelaznih govora tvore govori između Đurića, Kamenara, Kostanjice i Strpa, koji imaju više istočnohercegovačkih značajka, a drugu peraški govor te govori područja od Lepetana do Krtola, koji sadržavaju više značajka zetsko-južnosandžačkoga govora. Bokeljski govori, neovisno o tome kojemu dijalektu štokavskoga narječja, po mnogim svojim značajkama, pripadaju zapadnoštokavskomu dijalektu, kojim uglavnom govore Hrvati i Bošnjaci. Posebnu skupinu tvore šestanski govori, jedini govori neprekinutoga hrvatskog jezičnog područja koji graniče s albanskim jezikom, a njihovi su govornici već stoljećima dvojezični. Iz Šestana, Bara i Zubaca potječe i velik broj zadarskih Arbanasa.
Iako je po popisu iz 2023. zabilježeno tek 2193 (0,35 %) govornika hrvatskoga jezika ili 0,35 % stanovništva Crne Gore te njime uobičajeno govori tek 1618 (0,26 %) stanovnika Crne Gore i, procjenjuje se da govornika hrvatskoga jezika ima oko 8000.
Događajnica
„Pretpovijest“
809. sarkofag s natpisom Andrije Saracena
IX. stoljeće: zapisani prvi barski epitafi
XII. stoljeće dva lista pisana glagoljicom iz Kotora; od XV. stoljeća glagoljica je povremeno bila u uporabi u mnogim bokeljskim župama
XII. stoljeće nastaju Ljetopis popa Dukljanina, u kojemu je zapisan toponim Crvena Hrvatska, i Kotorski misal (fototipsko izdanje objavljeno je 2019. u sunakladništvu HNV-a Crne Gore te uz popratne studije Lenke Blechove Čelebić), u kojemu su zabilježena hrvatska imena Kotorana
1166. spomen Lekcionara i Pontifikala Kotorske biskupije, najstarije knjiga na tlu Crne Gore; fototipsko izdanje objavljeno je 2020. u sunakladništvu HNV-a Crne Gore i uz popratnu studiju Lenke Blechove Čelebić
1301. datirana prva zapisana odredba Kotorskoga statuta koji je tiskan tek 1616.
1329. prvi put zabilježen rad škole na latinskome jeziku u Kotoru
1346. sastavljen Budvanski statut, prve su datirane odredbe iz 1426., a posljednje iz 1469.
XIV. stoljeće izlazi Barski oficij; fototipsko izdanje objavljeno je 2022. u nakladi HNV-a Crne Gore uz popratne studije Meri Zornije, fra Domagoja Volarevića i don Ivana S. Vukčevića
1406. prvi put se spominje nesačuvani Barski statut nastao početkom XIV. stoljeća
1599. slovački isusovac Teofil Kristek razlikuje hrvatski i srpski jezik, napominje kako je hrvatski jezik najrašireniji na štokavskome području, dakle i u Boki i Svebarju
XVI. stoljeće – prvi tekstovi na hrvatskoj ćirilici (bosančici) u Boki kotorskoj te na arebici u Risnu
Od prvoga datiranog teksta na hrvatskome jeziku
1617. Maro Dragović piše prve poznate stihove na hrvatskome jeziku te u pjesničkome predgovoru Pjesnima duhovnim Bartola Kašića spominje Dalmatine i vas rod hrvatski
1629. prvi tekst na hrvatskome jeziku u Svebarju vikara Barske nadbiskupije Petra Samuelija
1631. dubrovački i barski nadbiskupi Toma Cellesi i Petar Mazarek odobravaju prijevod Novoga zavjeta Barola Kašića na hrvatski jezik
1642. – 1649. nastaje Budvanska pjesmarica iz koje se razaznaju i neke značajke tadašnjega budvanskoga govora; fototipsko izdanje objavljeno je 2024. u nakladi HNV-a Crne Gore i uz popratne studije Slobodana Prosperova Novaka, Viktorije Franić Tomić i Domagoja Vidovića
1650. izlaze Budvanski anali Krsta Ivanovića u kojima se Budva smješta u Crvenu Hrvatsku, a donosi se i popis Budvana i Paštrovićana iz 1638.
1693. Julije Balović objavio prvi glosar hrvatskih riječi u Boki kotorskoj pod naslovom Pratichae schrivanescae di me Giulio Ballovich Perastino koji sadržava talijansko-hrvatski rječnik u kojemu se talijanski etnonim Slavo prevodi s Harvat
1696. izlazi prva od 19 peraških pjesmarica, Pjesmarica Nikole Burovića
1699. Jakob Bizantić „ponapravio“ Kašićev Lekcionar u „kotorski jezik“
1712. s oznakom knjig hrvatskih izlazi Cvit kriposti Krsta Mazarovića
1740. spominje se mletački dragoman za hrvatski jezik Antun Paskvalović
1828. i 1833. pisma Stijepa Obradovića iz Spiča na hrvatskome jeziku
1848. početak uvođenja hrvatskoga jezika u kotorske škole
1848. don Mihovil Florio preveo lode i himnu svetomu Tripunu s latinskoga na hrvatski
1871. Tripundanske se lode prvi put izgovaraju na hrvatskome jeziku
1883. hrvatski postaje jednim od službenih jezika u Dalmaciji i Boki kotorskoj
1892. – 1893. Peraštanin Tomo Brajković objavljuje rad Peraški dijalekat, prvi dijalektološki opis jednoga bokeljskoga govora
1893. Ivan Broz opisuje značajke svebarskih govora u radu Zamjena poluglasnima u barskome govoru
1893. objavljen Barski misal; fototipsko izdanje objavljeno 2022. u nakladi HNV-a Crne Gore uz popratne studije fra Domagoja Vidovića i Vere Blažević Krezić
1910. Frano Uccelini Tice objavio je Divnu glumu, prvi cjeloviti prijevod Danteove Božanske komedije na hrvatski jezik; knjigu je pretisnulo HNV Crne Gore 2024. uz popratnu studiju Božidara Petrača
1913. Bokeljska mornarica za jezik komunikacije i administracije uzima hrvatski jezik
1924. u Zupcima rođen Ivo Vicković (umro 2012.), hrvatski proljećar i borac za jezičnu samobitnost Hrvata i Crnogoraca
1935. Vaso Tomanović u radu Akcenat u govoru sela Lepetana opisuje značajke lepetanskoga govora
1951. izlazi prvi svezak Kotorskih spomenika koji je priredio Antun Mayer u kojima je sadržana bogata antroponomastička građa
1969. Luka Vujović objavljuje rad Mrkovićki dijalekat u kojemu se opisuju i hrvatski govori u Svebarju te razlike između govora tamošnjih katolika, pravoslavaca i muslimana
1970. u knjigu Hrvatski latinisti, koju su u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, priredili Veljko Gortan i Vladimir Vratović, uvršteni Ludovik Paskalić i Ivan Bolica
1976. objavljene antologije Poezija baroka. XVII i XVIII vijek i Proza baroka XVII i XVIII vijeka don Gracije Brajkovića i Miloša Miloševića
1977. Antun Tomić u radu Toponimi Prčanja iznosi bogatu toponomastičku građu toga bokeljskog naselja
1978. Cjelimir Stanić u radu Toponimi Škaljara i Mula iznosi bogatu toponomastičku građu dvaju bokeljskih naselja
1978. – 1979. Cjelimir Stanić u radu Toponimi Prčanja iznosi bogatu toponomastičku građu toga bokeljskog naselja
1993. objavljena knjiga Stara književnost Boke Slobodana Prosperova Novaka, don Branka Sbutege i Ive Banca nakon koje je Slobodan Prosperov Novak objavio samostalne knjige Stara bokeljska književnost (1996.) i Zlatna knjiga bokeljskih književnika (2016.) te knjigu Književnost ranog novovjekovlja Boke kotorske (2015.) u suautorstvu s Viktorijom Franić Tomić
1996. objavljena knjiga Antroponimija Boke kotorske (od prvih spomenika do kraja XIX. vijeka) Gracijele Čulić, prva antroponomastička monografija o bokeljskim Hrvatima
1997. objavljena monografija Vesne Lipovac Radulović Romanizmi u Crnoj Gori – Budva i Paštrovići
1998. obnovljen rad HKD-a „Napredak“ u Donjoj Lastvi, prva udruga koja u imenu sadržava pridjev hrvatski otkad je Boka kotorska pripojena Crnoj Gori
2002. osnovana Hrvatska građanska inicijativa, politička stranka Hrvata u Crnoj Gori, čiji je jedan od ciljeva slobodna i ravnopravna uporaba hrvatskoga književnog jezika
2002. osnovano Hrvatsko građansko društvo Kotor
2003. u Kotoru počinje izlaziti Hrvatski glasnik
2003. u monografiji Hrvatska dijalektologija 1., Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja Josipa Lisca govori bokeljskih Hrvata izdvojeni u zasebnu skupinu unutar zetsko-južnosandžačkoga dijalekta
2004. počinje se održavati Hrvatska nastava u Kotoru i Tivtu
2004. objavljena monografija Vesne Lipovac Radulović Romanizmi u Crnoj Gori – jugoistočni dio Boke kotorske
2006. hrvatski jezik postaje jedan od službenih jezika u Crnoj Gori
2007. osnovano Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore kao visoko upravno tijelo hrvatske manjine u Crnoj Gori
2008. objavljena knjiga Bokeljska muka Vande Babić Galić, referentno djelo o hrvatskoj pasionskoj baštini s mnoštvom važnih jezičnih (poglavito leksičkih) podataka
2009. objavljena knjiga „Sidrišta zavičaja“; prvi zbornik u nakladi HNV-a Crne Gore (tada pod nazivom Hrvatska krovna zajednica Crne Gore)
2009. pokrenut Radio Dux, jedina radijska postaja koja se emitira na hrvatskome jeziku u Crnoj Gori
2010. objavljena knjiga Hrvatski sokol u Boki kotorskoj, prva knjiga u nakladi HNV-a Crne Gore (tada pod nazivom Hrvatska krovna zajednica Crne Gore)
2011. izišao zbornik Spomenica 600. obljetnice crkve Male Gospe u Gornjoj Lastvi (1410. – 2010.) u kojemu su, među ostalim objavljeni članci O govoru Hrvata iz Gornje Lastve Sanje Vulić Vranković, koji sadržava prvi suvremeni dijalektološki opis jednoga bokeljskog govora u XXI. stoljeću
2014. na zubačkome govoru počinje izlaziti časopis Zupci Times
2016. pokrenut portal Digitalna antologija Hrvatsko pjesništvo Boke pod vodstvom Dijane Milošević
2016. objavljena knjiga Kulturalno pamćenje – ogledi o hrvatskoj kulturi i književnosti Boke Vande Babić Galić s popratnim jezikoslovnim aparatom (među ostalim i rječnikom); drugo izdanje objavljeno 2018.
2017. osnovan Ogranak Matice hrvatske u Boki kotorskoj
2019. objavljena knjiga Rasuti đerdani spičanski – Miljevci i Zankovići Vlada Lukšića s leksičkim blagom Spiča
2020. objavljena filološka knjiga Đure Vidmarovića Hrvati Boke kotorske kroz povijest: sjećanja i zaborav
2022. bokeljski i svebarski opisani u II. svesku knjige Blago rasutih. Jezik Hrvata u dijaspori Sanje Vulić
2022. objavljen prvi broj Kotorskoga zbornika, časopisa za promociju kulturne, povijesne i prirodne baštine Boke kotorske u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Boki kotorskoj, u kojemu se objavljuju i članci jezične tematike, među ostalim rad Grozdane Franov-Živković Glagoljica u Kotorskoj biskupiji
2022. Ilija Vukotić objavio knjigu Zubački zbor koja sadržava rječnikom mjesnoga govora s oko 1500 jedinica
2022. – 2023. objavljena Izabrana djela Pavla Butorca koja su priredili Slavko Dabinović i don Srećko Majić; Butorac je u knjizi Kulturna povijest grada Perasta zapisao bogatu rječničku građu peraškoga govora
2023. prvi dijalektološki opis zubačkoga govora u članku Leksik govora sela Zupci kod Bara Domagoja Vidović i Ilija Vukotić
2024. objavljeno fototipsko izdanje knjige Ribarski nazivi na Mulu don Stjepa Vukašinovića uz popratne tekstove Ilije Mlinarevića i don Roberta Tonsatija te transkripciju Joška Katelana
Domagoj Vidović