U kulturnom prostoru Boke kotorske, gdje se stoljećima susreću i prepliću različite civilizacije, religije i umjetničke tradicije, dijalog predstavlja jednu od najvažnijih vrijednosti zajedničkog nasljeđa. Upravo u tom duhu nastaje i knjiga „Odsjaji Kur’ana“ Dragana Popadića, djelo koje svetom tekstu ne pristupa iz ugla teološkog tumačenja, već kroz poetsku refleksiju, umjetnički doživljaj i vlastito traganje za univerzalnim ljudskim vrijednostima. Tivatska književna publika imala je priliku  prisustvovati  promociji ovog djela početkom travnja  2026. godine u Domu kulture „Josip Marković“ u Donjoj Lastvi. Njen autor kroz stih i promišljanje otvara prostor susreta kultura, podsjećajući da književnost često uspijeva da dopre tamo gdje podjele prestaju, a počinje razumijevanje.

Istovremeno, njegov stvaralački opus obogaćen je i trilogijom „Pjesničarenje“, posvećenom crnogorskim, jugoslavenskim i svjetskim pjesnicima, koja svjedoči o uvjerenju da književnost prevazilazi granice jezika, država i epoha. O navedenome razgovarali smo s gospodinom Popadićem.

Vaša knjiga „Odsjaji Kur’ana“ nastaje iz fascinacije svetim tekstom, ali nije teološka knjiga već poetsko djelo. Koliko je za Vas umjetnost most između religija i kultura, posebno na prostoru Boke koji je stoljećima  prostor susreta civilizacija?

Do Apsoluta možemo na dva načina – vjerom ili umjetnošću. Ja sam se opredijelio za ovaj drugi. Umjetnost je mosta između svega, ne samo religije i kulture. Zamislite svijet bez umjetnosti. Hladan, proračunat, apotekatski čist, nemaštovit, neplodan, suv, dosadan, riječju jadan svijet. Boka je za mene i dalje jedna veelika tajna. Prostor koji vas oplemenjuje i nadahnjuje. Prostor koji više daje nego što mu daju. Prostor koji daje odgovor na pitanje kako različiti  žive zajedno. Sama Boka je jedno veliko umjetničko djelo. Kad je riječ o Boki uvijek se sjetim mojih stihova:

„Šešir na glavi

od kamena svog.

Lovćen joj pravi

a smješka se Bog.“

Kao autor koji dolazi iz jednog kulturnog miljea, a duboko ulazi u islamsku duhovnost, jeste li  tijekom pisanja osjećali da prelazite granice identiteta ili ste, zapravo, tragali za njihovim zajedničkim ishodištem?

O tome uopšte nisam razmišljao. Samo sam pisao. Bio sam posebno nadahnut. Knjigu sam napisao za manje od mjesec dana. To je prosto nevjerovatno. Kad pišem ja nemam nikakav cilj, osim da pišem. Niti razmišljam šta će biti kad to objavim. Zaista je čudno kako jedan Popadić piše na taj način o islamskoj vjeri i Allahu. A s druge strane, a zašto i ne. Meni je i planeta mala, a ne ove granice koje su ljudi postavili i nametnuli.

Boka Kotorska je prostor u kojem se vizantijsko, mediteransko, islamsko i zapadnoevropsko nasljeđe neprestano dodiruju. Koliko je taj ambijent uticao na Vaš senzibilitet i sposobnost da razumijete „drugog“?

Mene je Boka oplemenila. Ja sam inače, nestrpljiv čovjek. Boka je malo ublažila tu moju nestrpljivost. A u Kur'anu riječ koja se često ponavlja je strpljenje, sabur na arapskom. U Boki stvarno treba da ste gad pa da ne budete plemeniti. Živjeti u Boki i ne osjećati empatiju, za mene je svetogrđe. Mojim pogledima na na svijet doprinijeli su i roditelji, pametni i plemeniti ljudi, kao i knjige. Mnogo ja čitam. Cijeli život. Ako vas Boka i knjiga, i dobro vaspitanj de ne oplemeni, onda ste stvarno nepopravljivi.

U povijesti umjetnosti često govorimo o svjetlosti kao simbolu božanskog – od ikona do islamske kaligrafije i sufijske poezije. Šta za Vas predstavljaju „odsjaji“ iz naslova knjige? Jesu li oni duhovni, poetski ili civilizacijski?

Dok sam pisao „Odsjaje Kur'ana“ tražio sam naslov, i nisam ga našao. A onda jedne noći u snu sam je došao. Ujutru sam sam sebi rekao: to je to, dobio sam naslov. Tu je svjetlost, ali tu je i moja skromnost prema svetom tekstu koji je savršen. I neki moj mali doprinos, neki odsjaj. Veoma sam zadovoljan naslovom knjige.

Vaše djelo otvara prostor dijaloga, a ne podjele. Smatrate li da suvremena književnost na Balkanu dovoljno hrabro ulazi u međureligijski i međukulturni razgovor?

Nisam dovoljno kompetentan da odgovorim na to pitanje. Svaki autor piše kako on zna i umije. Ja pišem iz zadovoljstva i unutrašnje potrebe, a ne da bih promjenio svijet. Kad pišem uopšte ne razmišljam o čitaocu, a kamoli da mu se dodvoravam. Volim da se ljudima sviđa moje pisanje, ali iskren da budem, i da im se ne sviđa nije mi mnogo važno. Važno je da se meni sviđa i da sam iskren dok pišem. Iskrenost je najvažnija.

Koliko je bilo izazovno približiti kur’anske poruke publici koja možda nema prethodno znanje o islamskoj tradiciji, a da pritom sačuvate autentičnost i poštovanje prema izvornom tekstu?

To jeste bio veliki izazov, ali ni o tome nisam razmišljao. Ja sam jednostavno pisao. Išlo mi je  kao voda. Kao kad odvrnete česmu i voda poteče. I dok sam pisao nisam htio da čitam nikakve komentare o Kur'anu. Samo sam čitao sam Kur'an. Nisam htio da se zamuti moj izvor. Kad sam knjigu napisao, sad čitam različite autore koji komentarišu sveti tekst. Vidim da sam bio na pravom putu. I za mene je to jedno čudo koje ne mogu da objasnim.

U umjetnosti često razlikujemo interpretaciju od kontemplacije. Vi ne tumačite Kur’an teološki, već ga osjećate poetski. Da li je upravo emocija univerzalni jezik koji nadilazi religijske granice?

Emocija je najvažnija. Ona prevazilazi sve granice, ne samo religijske. Ja se divim Bibliji i Kur'anu. Prije nego što sam napisao „Odsjaje Kur'ana“ ja sam napisao Biblijske priče (Starozavjetne priče, Novozavjetne priče i Apostolske priče). To je fascinantno djelo, bez lažne skromnosti. Još čeka izdavača. Evo kako izgleda kraj jedne od pjesama pod nazivom „Himna sužnja izraeljskog“:

„Zašto si me ostavio Bože moj?

Zar Ti nisam hramove izgradio,

zar Ti nisam žrtve prinosio,

zar Ti nisam psalme pisao?

I ako si me zaboravio

ja Te neću zaboraviti,

Bože moj.

Slava tebi na visinama.“

Kako ovo piše čovjek ateista, nije jasno ni drugima,  a ni meni samom.

Kada govorimo o kulturnoj baštini Crne Gore, često zaboravljamo koliko je ona višeslojna i višeglasna. Je li Vaša knjiga, možda i nenamjerno, postaje dio borbe za očuvanje te multikulturalne svijesti?

I o tome nisam razmišljao. Ona je sigurno veliki doprinos multivjerskoj toleranciji, Drago mi je ako bude tako. Ali, nije to moj cilj. Ponavljam, moj cilj je pisanje. Pisanje, pisanje i samo pisanje. Kako će se to tumačiti kasnije, već nije do mene, nego do čitalaca. Jer knjiga nije samo autorova, ona je i svakog čitaoca. Njegovo razmišljanje, njegove emocije, njegovi komentari, sve to daje ukupnu sliku o jednoj knjizi, koja je bila nedovršena dok se, nakon štampanja, nije pustila u promet. Nešto slično pozorištu. Jednoj predstavi obol daju gledaoci. I svaka predstava je drugačija. I svako čitanje knjige je drugačije.

U vremenu snažnih identitetskih podjela, koliko je važno da umjetnici i pisci svjesno grade prostor tolerancije i međusobnog razumijevanja?

Umjetnici to rade nesvjesno. Ali rade veliki posao. Ja ne znam da je neki umjetnik nešto loše drugima uradio. Ne može vi pisati sa velikim poštovanjem o Kur’anu i biti nacionalista. Jednostavno ne ide. Problem nije u piscima, nego u čitaocima, tačnije u onima koji ovakve tekstove ne čitaju.

Vaše zanimanje  za arapski jezik djeluje gotovo kao umjetničko hodočašće. Šta ste kroz taj proces naučili o granicama jezika, a što o granicama čovjeka?

Počeo sam da učim arapski jezik, samostalno. Teško mi ide, ali ne odustajem. Divan je to jezik, širok. Već sam negdje rekao, ako je moj voljeni crnogorski jezik divlja rijeka, arapski je okean.Volio bih da naučim da bih mogao Kur’an čitati u originalu.

 Kao povjesničarka umjetnosti, ne mogu a da ne primijetim da Vaša knjiga podsjeća na tradiciju mistične književnosti Istoka. Da li ste osjećali bliskost sa sufijskim pjesnicima poput Rumija i koliko su oni uticali na Vaš izraz?

Arapski pjesnici su divni, Rumi posebno. Ja sam mu napisao jednu pjesmu. Evo kako završava ova pjesma:

„Amanet je Rumi ostavio

neobičan filozof je bio,

na sahrani da svira muzika

neobična bila je prilika.

Hiljade je došlo na sahranu

obaviše to po l'jepom danu.

Noć vjenčanja to se od tad zove

pristalice Rumi ima nove.

O ljubavi on je govorio

Mevlana se time proslavio.“

Meni su bliski svi pjesnici, ne samo arapski.

Koliko je za Vas značajno što je promocija knjige održana upravo u prostoru kakav je Donja Lastva – mjestu koje samo po sebi nosi ideju susreta različitih kulturnih identiteta?

Drago mi je da je promocija ove knjige održana u Donjoj Lastvi. Zahvalan sam Zvonimiru Dekoviću, predsjedniku HNV-a i Sabriji Vuliću, predsjedniku Savjeta Muslimana u Crnoj Gori , koji su to dogovorili i organizovali. Bila je divna promocija, ali očekivao sam više ljudi.

Donja Lastva to vam je Boka u malom.

Može li književnost danas imati onu ulogu koju je nekada imala umjetnost u sakralnim prostorima – da ljude približi jedne drugima i podsjeti ih na zajedničke vrijednosti?

Književnost to i radi. Već vjekovima. Samo ljudi ne čitaju. Glupost je jača od knjige. Brže se širi.

Smatrate li da je kulturna baština Boke upravo u toj sposobnosti da različitosti ne samo koegzistiraju, već da stvaraju novu vrijednost?

Potvrdno sam već odgovorio na to pitanje. Boka je čudo. Ali ni knjiga ni Boka ne mogu protiv gluposti. Dugoročno pobjeđuju, kratkoročno gube. Glupak je jak, izdržjiv prilagodljiv.

Završili ste i trilogiju „Pjesničarenje“ posvećenu crnogorskim, jugoslavenskim i svjetskim pjesnicima. Jeste li kroz taj veliki poetski mozaik pokušali pokazati da književnost nema granice, već da pripada zajedničkom kulturnom prostoru čovječanstva?

Moja knjiga “Pjesničarenje”, koja još čeka izdavača, sastavljena je od mojih pjesama o crnogorskim, jugoslovenskim i svjetskim pjesnicima. Ja nisam skroman čovjek, trudim se da govorim iskreno. Mislim da je ovo remek djelo. Shvatite to kako god hoćete, ne libim se da to kažem. Pjesnici ujedinjuju svijet. Ne sviđa vam se politika jedne zemlje, ali obožavate njihove pjesnike. Nema granica, nema podjela, u pjesništvu smo svi isti. Ujedinjeni.

Kada promatrate crnogorske pjesnike u odnosu na jugoslavenske i svjetske autore, gdje prepoznajete posebnost našeg kulturnog senzibiliteta, a gdje njegove dodirne točke s univerzalnim temama svjetske književnosti?

Nema tu razlike. Sve je ista emocija. Ljubav, smrt, postojanje, vjera, usamljenost, samoubistvo, plemenitost – to su teme o kojima pišu svi pjesnici, pa i crnogorski, koji su odlični. Možemo se dičiti sa Vitom, Lesom i ostalima. Da su pisali na engleskom jeziku bili bi svjetski poznati. Meni su veoma dragi poljski pjesnici. Podsjećaju me na ove naše, ili obratno.

Vaša trilogija obuhvata različite epohe, jezike i civilizacije. Koliko Vas je rad na tim knjigama dodatno učvrstio u uvjerenju da je kultura najtrajniji oblik dijaloga među narodima?

Nije me učvrstila, jer tako razmišljam i prije nego što sam napisao „Pjesničarenje“.

U povijesti  umjetnosti često govorimo o kulturnim utjecajima koji putuju preko granica i stvaraju nove izraze. Jeste li tijekom  rada na „Pjesničarenju“ otkrili neke neočekivane veze između crnogorske poezije i velikih svjetskih pjesničkih tradicija?

Već sam rekao da tu nema neke razlike. Pjesnici su najbliži bogovima. Vjerovatno zato i najviše stradaju. Ja mislim  da su svi ljudi pjesnici, samo nisu ubjeđeni u to, pa i ne pokušavaju.

Za kraj, recite nam što nas očekuje od vas u budućnosti na poslovnom planu?

Ne očekujem ništa i ne planiram ništa. Samo znam da ću nastaviti da pišem. Upravo jutros sam završio knjigu „Srpski deseterac“. Dakle, napisao sam Crnogorski deseterac, Bokeški deseterac, Staroegipatski deseterac, Staroslovenski deseterac i Staroindijski deseterac, i evo sad nova knjiga. Pišem mahnito, bez predaha. Tako će biti i do zadnjeg daha.

Razgovor vodila Marija Saičić