Običaj gađanja živog kokota (pijevca), sem u Boki kotorskoj, postojao je u Budvi, Dalmatinskoj zagori i na Pelješcu. (Fisković 2004: 261) Radi se o staroj viteškoj pučkoj zabavi, u kojoj se muškarci nadmeću  u preciznom nišanjenju- gađanju u živu metu U priobalnim mjestima običaj je bio da se meta, obavezno  živi kokot, okovan na dasci postavi na moru, a u selima udaljenim od obale  priveže za drvo .

Najstariji opis običaja  datira iz 1754. godine, odnosi se na Perast i zabilježio ga je Vicko Balović[1], svjedoči su tokom velike zavjetne svečanosti proslave 100. godišnjice čuvenog Peraškog boja - pobjede nad Turcima 1654. mladići  vježbali poljskim topom postavljenim na obalu mora, gađali cilj postavljen sred kanala. Onaj ko ga je pogodio dobio je nagradu koja je odgovarala svečanosti toga dana. (Ballovich 1823 : 38). Da je običaj bio prisutan u Perastu, prije ove velike obljetnice, svjedoči Statut ili Ceremonijal Peraške općine[2] iz 1743, koji, između ostalog, sadrži precizne odredbe prigodom raznih crkvenih svečanosti. Posebno određuje tok ceremonije prenosa slike, kao i zavjetni ophod 15. svibnja (Butorac 1999: 148-149 ; Milošević 2002: 43; Brajović 2006: 269-272) Ceremonijalom je  predviđen i običaj gađanja klokota 15. svibnja i na blagdan Tjelova (Butorac 1999 :298).

 Anton Bašić[3] je 1857. zabilježio da se  mladići  zabavljahu gađanjem puškom živog pijevca, pričvršćenoj na dasci, sred morskih valova. Don Srećko Vulović[4] donosi 1887, više detalja o toku ovog običaja:

„U osam sata mladež u narodnom ruhu, i pod narodnim oružjem sakupila se pred crkvom od kud s glazbom krene put načelnikova stana, gdje primi svileni općinski barjak od kud krene na okolo po gradu, a na običajnih tačkah opali u znak pozdrava puške. Kad obiđu grad ustave se pred crkvom i zametnu zabavu najobljubljeniju na ovim stranama, a to je pucanje u nišan. Na sred mora jedno 500 koraka od obale napere velikog pjevca, tko ga pogodi primi na dar veliki ličnjak“. (Vulović 1887: 68-69).

Isti opis u  dopnosi Butorac, 1928. a kasnije i niz interesantnih detalja koji su zabilježeni u Ceremonijalu Peraške općine, kao na primjer  da se općinski barjak postavlja na stub, dar koji dobija pobjednik  je mahrama (marama)  koja se privjesi na stub zdravstvenog vijeća[5], a pobjednik plaća kablić vina za piće.(Butorac 1999: 149)

U dokumentu iz Općinskog arhiva Perasta[6] nalazimo opis običaja na dan 15.svibnja:

„Dan pobjede junačkih peraštana nad nadmoćnom silom turskom dneva 15.svibnja 1654. Ovo je zavjetna-historijska svečanost sa crkvenim obredom. Tog dana bokeška mornarica u skupocjenoj nošnji i bogatom oružju nosi barjak gradom predvođena glazbom, slaveći ovaj naročito svečan čas uspomene slavodobića peraštana. Barjak prima „mornarica“ iz  kapetanove (načelnikove) kuće uz počasnicu. Prije velike mise  i procesije, mladi „mornari“ uče se pucanju na moru, stavivši na oko 3000 koračaja metu t.j. privezanog na dasku pjetla. Pobjednik (koji je pogodio) dobiva uz pjetla veliki narodni „ličinjak“ (ručnik), kojeg mu stave preko ramena i sa „mornaricom“ te glazbom obađe grad.

Velikoj misi a ponaosob procesiji, prisustvuje mnoštvo okolišnog svijeta, zahvaljujući Velikoj Štitnici grada Perasta, darivajući ju mnogobrojnim i dragocjenim zavjetima.

Gradski muzej i plemićke kuće pružaju toga dana svoja dragocjena i historijska blaga svakom posjetiocu ovog veselja na ogled, a da bi ga uživali u sjajnoj prošlosti Perasta.“

 Gađane kokota, najobljubljenija zabava na ovim stranama (Vulović 1887: 68), uz slavlje pucnjavom i paljenjem vatri bio sastavni dio crkvenih svetkovina u vrijeme vladavine Austrije, za što je trebalo odobrenje zvanične vlasti.[7]

Između dva svjetska rata  običaj gađanja kokota se zadržao  u  selima Peraške općine, za vrijeme crkvenih svečanosti: u Strpu i Lipcima na na dan Kristova uzašašća (Spasovo); u Kostanjici 24.lipnja, na dan sv.Ivana; u Đurićima, 26. srpnja, dan sv Ane.

 U ribarskom naselju Muo ovaj običaj se povezuje sa procesijom na Duhove, koja se kretala granicama Mula, od  stare crkve Kuzme i Damjana u gornjem naselju,  do obale. Poslije procesije, bilo je uobičajeno gađanje kokota. Ovaj danas zaboravljeni običaj na Mulu, zabilježio je Špiro Kulišić:

Poslije litije ribari su vezivali pijetla za jednu dasku od patosa ribarske barke (t.zv.“pajuo“) i postavljali ga na more. Gađali su ga s kraja „štucem“, stojeći, klečeći ili naslonivši štuc na „vile“. Iza toga svi odrasli muškarci išli su na kraj sela kod Rijeke gdje su pekli ovog pijetla i zajedničko jagnje. (Kulišić 1953 :196)

U  selima udaljenim od obale koja se u Boki kotorskoj pratila velikih crkvenih svečanosti, najčešće Spasova, dane nebeskih zaštitnika pojedinih naselja u Boki kotorskoj: u Tivtu, se 26.srpnja pored crkve sv Jane (sv Ane) u Peanima, gađao kokot obješen o maslinu.

Postoje saznanja da se  ova omiljena igra nadmetanja  bila sastavni dio i drugih narodnih okupljanja i svečanosti.[8] Tako je zabilježeno da su se  do Prvog svjetskog rata u Gornjem Stolivu kod kamenog križa,  okupljali svi odrasli muškarci iz Gornjeg i Donjeg Stoliva na Novu godinu i gađali vezanog kokota, a pobjednik je bio dužan da sa pola barila vina počasti sve učesnike (Kulišić 1953: 196).   

Kontinuirano trajanje za više od pola stoljeća ovog običaja u Perastu i okolnost da se, istina sa kraćim prekidima, održao do danas jedino u Perastu opravdava razlog današnjeg imenovanja ovog običaja peraškim .

Gađanje kokota  u Perastu se, u novije vrijeme, organizira na kraju crkvenih svečanosti,15. maja zavjetnog dana iz zahvalnosti Gospi za spas grada u jednom od najtežih momenata njegove povijesti.

Starodrevni zavjet Peraštana se i danas izražava  vjerskom ritualu koji započinje prenosom Gospine slike[9] Glavna svečanost je 15. svibnja uz veliko misno slavlje i procesije sa Gospinom slikom do danas je ostala, uz proslavu patrona Kotora, sv.Tripuna i Velike gospe  najveća katolička vjerska svetkovina u Boki kotorskoj.

Svečanost uveliča odred Bokeljske mornarice i Gradska muzika iz Kotora.  Smotra  Bokeljske mornarice i tradicionalno kolo igra se na trgu ispred simbola peraške pobjede: zastave grada Perasta, trofeja džeferdara koji je pripadao Mehmed Agi Rizvanagiću zapovjedniku turske vojske i mača koji je, prema tradiciji, Peraštanima poklonio  Petar Zrinski prilikom posjete Perastu poslije Peraškog boja 1654. Ovi simboli se donose iz Muzeja grada Perasta i postavljaju na zid crkve. Svake godine ovaj drevni običaj  okupi, uz vjernike mnoge znatiželjnike i turiste.

Gađanje kokota se, uz prekide i pokušaja promjene datuma u nastojanju da se ovaj običaj odvoji od vjerske svečanosti[10] dugi niz decenija, organizuje u Perastu u popodnevnim satima, poslije misnog slavlja i procesije, iako se ranije organizovao ujutru  (Vulović 1887: 69 ; Fisković 2004: 262).

Ovaj običaj i danas okuplja mnoge sudionike, koji se okušaju u vještini gađanja živog kokota.[11]  Na udaljenosti od 150 m od pristaništa u Perastu, prema Verigama, na drvenoj dasci se veže živi kokot. Pravilo je da se pripadnici odreda Bokeljske mornarice  prvi okušaju u streljačkoj vještini, a potom i ostali sudionici. Gađanje se u novije vrijeme vrši malokalibarskom puškom, koja je zamijenila pušku na kapsuo i još stariju „kremenjaču“.  Najvještiji međutakmičarima biva obdaren šugamanom (ručnikom) na kome su izvezena godina Peraškog boja, 1654 i godina proslave.

Slavodobitnik sa ručnikom preko ramena i trofejem - kokotom u ruci, prođe Perastom, uz odobravanje i čestitke za postignutu čast, a organizatori Gađanja kokota Društvo prijatelja Perasta i Mjesna zajednica se pobrinu da se sudionici počaste vinom.

*Ovo je dio rada „Tradicionalni običaji u Perastu“,  objavljenog u ZBORNIKU RADOVA FEB (Folklorna i etnografska baština) 2012.Zagreb,2013.

                                                                            ***

Kokot se ne gađa u Perastu od 2019. Jedna NVO za zaštitu životinja digla je glas za spas kokota , jer se radi „o ubijanju životinje, uz to pucanje na javnom mjestu iz vatrenog oružja je krivično djelo“. .Evo jednog priopćenja iz 2018. godine, o zabrani  tradicionalnog običaja

„Na veliku radost javnosti, sa ovim surovim načinom zabave će se prekinuti sledeće godine, kada će veterinarska inspekcija propratiti manifestaciju da bi bila sigurna da se zakon poštuje, po obećanju organizatora. Vjerovatno niko neće odgovarati za prethodnih 10 godina kršenja zakona (jer do 2008. Crna Gora nije imala zakon o zaštiti dobrobiti životinja), ali nama nije za cilj da stvaramo neprijateljstva, već da se fokusiramo na bitku za pravdu nad slabijima i nezaštićenima, a to su u ovom slučaju životinje”, poručuju oni. Više neće pucati na živog pijetla u Perastu“

Peraštani,s razlogom, ponosni na  tradiciju i stari pučki običaj koji je bio završnica Zavjetnog dana ,15.maja ne posustaju . Vode pravnu bitku  da povrate pravo na ono što im pripada više od 400 godina .