Izmaštani oblici

Time to read
3 minutes
Read so far

Ponedjeljak, 03. travnja 2023. - 10:49
Autor: 

Još od prapovijesti čovjek je imao potrebu da predstavi sve ono što ga je okruživalo te je još od najranijih dana svoje misli i predstave prenosio na sebi dostupan način, u početku je to bilo na zidu pećina, ali kako je čovjek evoluirao, tako je i njegov način izražavanja napredovao.

Umjetnički izraz i njegovu evoluciju, pratimo kroz čitavu povijest  umjetnosti, a u 21. stoljeću umjetnici sve manje prikazuju ono što ih okružuje, a sve više svoja unutrašnja stanja i emocije. Upravo zbog toga, pored svih poznatih oblika koje susrećemo u prirodi i oko sebe, umjetnici često znaju da na platnu ispolje neke druge oblike, izmaštanje, njima svojstvene, po uzoru na neke koje možda i već postoje, ali u nekom novom, modificiranom obliku, koji je produkt njihove imaginacije.

„Čak i u razvitku pretpovijesne umjetnosti opažamo da umjetnička senzibilnost počinje s potragom za živim oblikom a potom ga napušta, kao da je preplašena i zagađena, i priklanja se apstraktnim znacima, tima posljednjim ostacima kozmičkih ili životinjskih forma.“ [1]  Upravo o napuštanju poznatih formi i oblika svjedočimo u likovnom stvaralaštvu crnogorske umjetnice Dijane Lazović. Na njenim radovima dominiraju figure čija je glavna karakteristika napuštanje već prepoznatljivih oblika na koji smo mogli naići svuda oko nas, neovisno radi  li se o životinji ili čovjeku. Živahna stvaralačka ličnost ove mlade autorice dolazi do izražaja na njenim kompozicijama, koje prikazuju fantastičan svijet i stvorenja iz Dijanine fantazije, koje stvara pomažući se umjetničkom slobodom, koja joj daje mogućnosti da stvara djela nesvakidašnje ljepote.

Umjetnička projekcija koja se događa na platnu, je autoričin   osobni doživljaj,  ali i odgovor na dešavanja koja se svakodnevno odigravaju oko nje i koje je okružuju: poput neke vrste pobune, ona slika i stvara i to predstavlja njenu borbu sa svim nezadovoljstvima u svijetu u kojem živimo. Kako sama navodi, ciklus njenih radova „Dodiri“, su dodiri duše, tijela i prirode, dodiri sa realnošću i stvarnošću koji nemaju veze sa fizičkim odnosno erotskim. Dijana nam govori o vlastitim susretima s dušom, tijelom i prirodom i onim što se dešava kada izgubimo dodir sa spomenutim i dolazimo u stanja tjeskobe, slabosti, izopačenosti, patnje... anksioznosti modernog doba i života koji nas dovodi do stanja, forme i izraza o kojima „svjedoči“ u svojim djelima. Na njenim radovima koji su uglavnom simplificiranog  kolorita, ekspresivnom snagom oblika, predstavljeni su izmaštani oblici, neprepoznatljive, iskrivljene face i čudnovata stvorenja koja metaforički prikazuju dehumanizaciju ličnosti.

„Dopunjen ciklus „Dodiri“ predstavlja sublimaciju formulisanih potreba, osjećaja i događaja. Kontemplativnim pristupom slici, formalno gradi dinamičnu kompoziciju. Na dominantnoj bijeloj podlozi, naslućujemo-njenom duhovnom ambijentu, usredsređeno postavlja elemente, formirajući unikatan i jak postulat crteža. Preovladavajući tamni tonovi i cjelokupan odabir kolorita nisu tu u službi estetike, već omen neizbježnoj teatralnosti.“ [2]

 Upravo zbog tog simplificiranog  kolorita koji je prisutan na njenim radovima, jer su figure rađene uglavnom crnom bojom, umjetnica nam stavlja do znanja da je akcent zapravo više na pokretu, odnosno na crtežu koji predstavlja osnovu svakog njenog rada. Sa crtačkom vještinom ona simbolički ne ilustrira  samo izopačene figure; mnoštvo detalja ukazuje na bogatu likovnu vokabularnost,  koju ova umjetnica posjeduje. Na njenim radovima svijet je imaginaran: slikajući stvorenja iz svoje fantazije, ona prikazuje likove čiji bi oblici mogli biti prepoznati odnosno, ili opet otkriveni u arhajskoj umjetnosti, ali i u modificiranim oblicima, kao moderna duša koja svoje postojanje vezuje za život u aktualne sadašnjosti. Na projekciju i vlastita  opažanja života i ljudi oko sebe. Proizašle figure postaju njen lični doživljaj kojeg prikazuje na jedan „stravično“ lijep način: čudnovata stvorenja sa deformiranim  oblicima prikazuju ogoljenost ljudske duše u modernom dobu.

Dijana odustaje od mimesisa, a ekspresivnom snagom na njenim radovima pojačava nelagodnost modernog bivstvovanja. „Šta ako se predomisli i odluči da neće slikati zbiljsku osobu, nego svoj pojam, ili ideju, svoj uzorak te osobe? Doista, tada bi portret bio istina, i ništa do istine i promašaj više ne bi bio neizbježiv.“ [3] Upravo to na svojim kompozicijama, izuzetne snage, radi mlada crnogorska slikarica Dijana Lazović. Prekidajući s tradicionalnim prikazima stvarnosti, kako scena i događaja, tako i portretiranog ona na jedan ekspresivno gestualan način prikazuje svoje poimanje moderne duše i čovjeka. Baš kao što Hose Ortega Y Gaset navodi u svom djelu „Dehumanizacija umjetnosti“: „Slikar se od slikanja stvari okrenuo slikanju ideja. On zatvara oči na vanjski svijet i usredotočava se na subjektivne slike u vlastitome duhu.“ [4] Upravo to radi i Dijana, krećući u kreativnu avanturu koja rezultira  određenim nivoom likovne zrelosti. Kombiniranom  tehnikom i simplificiranim  koloritom, ona stavlja akcent na potez, prikazujući nam da je crtež neprikosnovena osnova od koje zavisi unutrašnji prostor slike. Vođena čulima i ličnim doživljajima, žustrim i sigurnim pokretom, ona prikazuje neku vrstu intelektualne pobune. To je pobuna koja se odnosi na odnos modernog čovjeka prema životu, prirodi, drugom čovjeku ali i univerzumu. Radoznalost u njenim idejama, razigranost u pokretima prikazuju njen raskid sa starom umjetnošću, ali i kao formalna posljedica toga: začetak neke nove.

 

Marija Saičić

Literatura:

Jose Ortega y Gasset, Dehumanizacija umjetnosti i drugi eseji, Litteris, Zagreb, 2007.

Biljana Samardžić, Katalog izložbe crteža-ciklus “Dodiri”, JU Kulturni Centar “Nikola Đurković”, Kotor, 2021.




[1] Jose Ortega y Gasset, Dehumanizacija umjetnosti i drugi eseji, Litteris, Zagreb, 2007.

[2] Biljana Samardžić, Katalog izložbe crteža-ciklus “Dodiri”, JU Kulturni Centar “Nikola Đurković”, Kotor, 2021.

[3] Jose Ortega y Gasset, Dehumanizacija umjetnosti i drugi eseji, Litteris, Zagreb, 2007.

[4] Jose Ortega y Gasset, Dehumanizacija umjetnosti i drugi eseji, Litteris, Zagreb, 2007.

Ova emisija je realizirana uz financijsku potporu Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore