“Opažam da je jesen više godišnje doba duše nego prirode.”

- Friedrich Nietzsche

Kada sunce krene da zalazi ranije, a noći i jutra hladnije, kada priroda svoje boje promijeni u braon, žute i narančaste, a čovjek počne da osjeća neku nostalgiju i sjetu – znamo stigla je jesen.

Uz jesen ide i staranje, propadanje vegetacije i opadanje lišća; koje je postalo žuto, ali i berbe grožđa i na našim prostorima – miris pečene paprike koji se širi iz kuća – domaćice s jeseni kreću u pripremu zimnice. 

Ipak, jesen sa sobom nosi posebnu emociju i osjećanja. Onako kako proljeće nosi neku posebnu vrstu radosti i ushićenja i dodatne energije, tako  i jesen nosi melankoliju i neku vrstu tuge, poput one koju osjećamo kao kada se rastajemo ili opraštamo od nekog. I upravo ovo godišnje doba, često i sami psiholozi koriste da objasne taj osjećaj „praznine“ koji se javlja u čovjeku: poput lista koji je tijekom ljeta bio zelen, a u jesen žuti i opada s drveća: što nas asocira da neke stvari ipak moramo (ot)pustiti da bi nam nove stigle. Ma koliko možda prozaično ta rečenica zvuči.

Upravo u toj smjeni godišnjih doba i prelazu u prirodi, gledamo možda i najljepšu paletu boja koja se nalazi oko nas: narančastu, žutu, braon, tamno crvenu. Moglo bi se reći da je taj spektar boja u kombinaciji s osjećajima koje jesen sa sobom nosi predstavljala jedan od najbogatijih izvora inspiracije: ne samo u likovnim već i u književnim djelima. I upravo taj osjećaj možda ja najljepše prenio na papiru Miloš Crnjanski u svojoj knjizi „Dnevnik o Čarnojeviću“: “Jesen, i život bez smisla. Proveo sam noć u zatvoru sa nekim Ciganima. Vuĉem se po kavana-ma. Sednem do prozora i zagledam se u maglu i u rumena, mokra, žuta drveta. Gde je život?” ili “Umoran sam. Otišao bih nekud daleko i ne bih se osvrnuo. Otišao bih nekud u žuto lišće, ko zna kuda; a kad bi neko plakao za mnom, ja bih napisao kartu: “Zbogom, idem da ozdravim.“

Ta melankolija koja je prisutna u redovima Crnjanskog, možda je likovnim rukopisom najsličnije zabilježena na djelima Vincenta Van Goga. Slikarska paleta je svakako u gore navedenim, jesenjim bojama, ali osjećaj uznemirenosti, tuge, sjete, melankolije, ali i one unutrašnje bolesti može da se osjeti na njegovim radovima: od samog naziva pa do pokreta kistom: koji je vijugav, nekada isprekidan a možemo reći i nemiran. Čak i promatrač koji ne zna njegovu životnu priču, može na njegovim djelima da prepozna jesen, kao stanje duše baš onako kako je i Niče zapisao. Lišće koje je tek počelo da opada, stabla s tek ponekim listom, aleje u jeseni su samo neke od mnogobrojnih jesenjih motiva koje su prikazane na njegovim djelima.  Dok je boravio u Nuenenu napravio je seriju jesenjih slika, na kojima možemo vidjeti da njegovi prikazi jeseni nisu samo slavljenje boja već i priča o unutrašnjem svijetu. Na jednoj od slika, redovi ogoljenih stabala se povijaju pod težinom vjetra – taj prikaz nas asocira na čovjeka i njegova povijena leđa pod bremenom neizgovorene tuge. Jean – Francois Millet koji je prikazivao grub i težak ali dostojanstven rad seljaka i seljanki u svom djelu „Skupljačice klasja“ predstavlja seljanke koje skupljaju klasje. Surova realnost, ljudski trud, doba žetve ali i tonovi sumračnog neba podsjećaju na neumoljiv tok vremena. Giuseppe Arcimboldo i njegovo djelo „Jesen“ predstavljaju portret od plodova vinove loze, lišća, voća i povrća; to nije samo portret čovjeka već alegorija čitavog jednog godišnjeg doba.

Jesen i mnogobrojni umjetnici koji su je prikazivali kroz stoljeća zapravo su slikali trenutak između – između života i smrti, dana i noći, zvuka i tišine. Motivi su lišće koje vene, zemlja koja daje posljednje plodove – asocirajući nas na prolaznost života i na izvjesni kraj odnosno završetak.

Na slikama koje prikazuju jesen, ogledamo se i mi; kroz nju prepoznajemo vlastite prelaze između snage i krhkosti između onog što je bilo (a što nostalgično promatramo) i onoga što možda neće doći. Jesen zbog toga ostaje jedno od najpoetičniji i najintimnijih nadahnuća u povijesti.  (likovne) umjetnosti.

Marija Saičić

Literatura:

- Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.