Iako kroz stoljeća najčešće smatramo da cvijeće ima dekorativnu svrhu, kroz njegovu simboliku shvaćamo da je njegovo značenje, a i upotreba mnogo kompleksnija i šira od onoga što se smatra. Ožujak mjesec obilježava početak proljeća u kojem se priroda budi i cvijeta, pa samim tim ulice i bašte nose miris cvijeća. Pored toga u ožujku mjesecu se obilježava Dan žena, vjerojatno dan u godini u kojem dobivaju najviše cvijeća.
Onaj cvijet, koji ima najrasprostranjeniju simboliku, a vjerojatno i upotrebu su svakako – ruže. Upravo ovaj cvijet smatra se „kraljicom cvijeća“ i obožavana je na svim stranama svijeta, svakom podneblju i narodu, a njena simbolika se mijenja u zavisnosti od boje latica. Senzualnost, poštovanje, strastvenost, hrabrost, nada, besmrtnost, savršenstvo, ljubav, čistota su samo neke od simbola s kojima možemo povezivati ružu.
Ruža se smatra cvijetom Afrodite (kod Rimljana Venere), boginje ljubavi. Naime, kako mitologija govori, dok je Adonis ležao smrtno ranjen, u velikoj žurbi Afrodita se ubola na tren bijele ruže, te su kapi njene krvi obojile latice u crveno. S druge strane, Kupidon je poklonio ružu bogu šutnje kako ne bi razglasio Venerine avanture, te je otuda ruža smatrana za znak šutnje i uviđavnosti.
U antičkom periodu, tajni sastanci su bili organizirani u sobama koje su ukrašavane ružama, pa je od tada nastala izreka „sub rosa“ odnosno pod ružom što se smatralo da se održava u tajnosti.
Kod Rimljana ruža je smatrana simbolom pobjede, ponosa, savršenstva i vječnog života. Tijekom svetkovine „rosalia“ bacali su ružine latice na grobove, dok su carevi često nosili vijence od ruža.
U kršćanstvu ruže su povezivane s Kristom i Djevicom Marijom. Srednjovjekovna Europa sa sobom nosi predstavu latice crvenih ruža koje simboliziraju pet Kristovih rana, dok je ruža okružena trnjem zapravo simbol njegovog stradanja i ljubavi prema čovječanstvu. Ruža također predstavlja metaforu za sveti gral. Sv. Ambrozije nam govori priču o ruži bez trnja i kako je zapravo dobila iste. Naime, on je rasla u zemaljskom raju kao ruža bez trnja, ali nakon prvobitnog grijeha, odnosno pada prvih ljudi ruža dobiva trnje da zauvijek podsjeća čovjeka na grijehe koje je počinio i čime je izgubio Božju milost. Ipak njen miris i ljepota podsjećaju čovjeka na rajske blagodati. Tako Dante uspoređuje rajsku ljubav s centrom ruže, savršene i skladne. Dalje, Djevica Marija se naziva upravo „ružom bez trnja“, jer označava njenu čistotu, jer „ruža bez trnja“ simbolizira neukaljanost prvobitnim grijehom, a upravo je Djevica Marija po drvenoj tradiciji bila izuzeta od svih posljedica istog. U umjetnosti renesanse vijenac od ruža predstavlja najčešće krunicu blažene Djevice Marije. Te ružarij (talijanski „rosario“) je vijenac od ruža.
U arhitekturi po ruži nastala je rozeta, a predstavlja arhitektonski element dekoracije koji je u obliku ružinog cvijeta sa stiliziranim laticama, a u upotrebi se nalazi još od romanike.
Ruža je također i heraldički simbol, a naročito u Engleskoj u 15. st., kada je bio rat dvije ruže odnosno rat bijelih i crvenih ruža (dinastije York i dinastije Lancaster). Na kraju krata je Henri VII. stavio bijelu ružu u centar crvene ruže, stvorivši tako bijelo-crvenu ružu Engleske, koja je i danas nacionalni cvijet.
Ruža se pojavljuje kao simbolika u mnogim književnim, filmskim ostvarenjima, a jedno od najzanimljivijih je svakako i „Alisa u zemlji čuda“ , gdje kraljica zahtjeva da se sve bijele ruže oboje u crveno.
Isto tako Orson Vels u svom filmu „Građanin Kejn“ ostavlja gledaocu mogućnost da otkrije što pupoljak ruže zapravo predstavlja. Kroz književnosti kroz zagonetku nas vodi i Umberto Eko koji je svom romanu upravo nadjenuo „Ime ruže“ (Il nome della rosa).
Kako u filmskom, književnom tako i likovnom predstavljanju ruže imaju različitu simboliku, a sve u zavisnosti od boja. Crvena boja predstavlja strast i ljubav, žuta zadovoljstvo i prijateljsku ljubav, bijela duhovnu ljubav, čistotu i bezgrešnost dok je narančasta simbol za žudnju i opčinjenost. Ovom simbolikom poslužile su se i cvjećare te kupovinom neke od ruža ovih boja možete izraziti dopadanje, duboku ljubav, želju, izvinjenje itd...
Ipak, ruža nije korištena u umjetnosti (kao floralni motiv, ili u umjetnosti rokokoa), već se koristi i u kozmetici, medicini i kulinarstvu. Kao najveća uspomena i podsjećanje na ruže kod nas u Tivtu je naziv potoka Rosino, a nekada po zapisima uokvirenog slapovima ruža po obodu.
Marija Saičić
Literatura:
1. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, ur. Anđelko Bandurina, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Institut za povjest umjetnosti, Zagreb, 1979.
2. Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.
Ova emisija je realizirana uz financijsku potporu Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore
