U početku bijaše sjekira – oruđe prije ideologije, neposredno vezano uz opstanak. Ona siječe drvo, sudjeluje u (pre)oblikovanju prirode i stvara prostor za ljudsku zajednicu. U tom smislu sjekira je simbolizirala moć nad materijom, produžetak ruke i volje subjekta koji sebi i sebi sličnima osigurava zaklon, toplinu i hranu – jednostavno, preživljavanje. Stoga se u likovnoj umjetnosti često prikazuje kao atribut odlučnosti, rada i autoriteta.
Sjekira spada među najstarije, ali i najsloženije simbole u vizualnoj kulturi čovječanstva. Od prapovijesnog oruđa, preko heraldičkoga znaka i mitsko-ikonografskih značenja, pa sve do suvremenosti, ona svjedoči o ljudskom stvaranju i razaranju, vlasti i kazni, životu i smrti.
Karakterističan simbol minojske kulture jest labris, odnosno dvostruka sjekira, koja se pojavljuje kao kultni znak i jedan je od prepoznatljivih motiva na vazama i u arhitektonskoj plastici. Dvostruka oštrica otvara slojevitu simboliku u likovnom jeziku: život i smrt, destrukciju i regeneraciju, pravdu i kaznu. Zbog toga se često tumačila kao vizualni znak suvereniteta i sakralne moći.
U mitologiji sjekira dobiva i narativnu funkciju. Prema grčkom mitu, Hefest (u nekim verzijama Prometej) razbio je Zeusu glavu sjekirom, iz koje je potom rođena Atena. Taj motiv simbolizira nagli čin prijeloma koji omogućuje nastanak novoga poretka i znanja. Sjekira je u tom slučaju instrument transformacije – medij između staroga i novoga.
S druge strane, sjekira simbolizira pravo na presudu i izvršenje kazne. U različitim povijesnim epohama pojavljuje se kao znak vladarske moći. Njezina oštrica označava moć odlučivanja, konačnost presude i nepovratnost čina.
U kršćanskoj ikonografiji sjekira prenosi ideju suda i duhovne selekcije. Prispodoba o sjekiri kod korijena stabla zapisana je u Evanđelju po Mateju (3,10), gdje sjekira postaje simbol Božje pravde i opomene – instrument razdvajanja plodnoga od neplodnoga, dobra od zla.
U kinematografiji zanimljivu simboličku napetost nalazimo u filmu „Andrej Rubljov“, gdje prisutnost sjekire kao sredstva nasilja stoji u snažnom kontrastu s umjetnikovim stvaralaštvom, naglašavajući tenziju između destrukcije i sakralne ljepote koja obilježava srednjovjekovni ruski kulturni prostor.
U brojnim likovnim prikazima biblijskih i mitoloških tema – poput Judite koja odsijeca Holofernovu glavu ili Saturna (Krona) koji proždire svoju djecu – češći je motiv mača, no u pojedinim verzijama pojavljuje se i sjekira. Tada ona simbolizira osvetu, pravdu, božansku kaznu, ali i sirovu moć nasilja.
U našim krajevima poznata je izreka „pala mu je sjekira u med“. Njezino prvotno značenje rada i težine postupno jenjava te se pretvara u simbol iznenadne sreće. U kontekstu likovne umjetnosti to otvara zanimljivu ironijsku napetost između stvarnoga, često brutalnog značenja sjekire i njezine simboličke transformacije u znak blagostanja.
U suvremenom društvu čini se da nekima „pada sjekira u med“, dok drugi i dalje marljivo cijepaju drva, nadajući se da će iz njih poteći med. Tako sjekira i danas ostaje snažan simbol – između rada i nagrade, razaranja i stvaranja, sile i nade.
Marija Saičić
Literatura:
Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.
