Na samom pragu između starog i novog, poznatog i nepoznatog, stoji figura Janusa – u rimskoj mitologiji čuvara vrata, vremena i prijelaza. Njegova dva lica gledaju u suprotnim smjerovima, dok ključ koji drži simbolizira moć da se taj prag otvori ili zatvori. Iako je u antičkim vjerovanjima Janus povezan s jednim ključem, kasnija ikonografska tumačenja približila su ga simbolici dvaju ključeva: zemaljskog i nebeskog.
Kroz povijest umjetnosti motiv ključa nadživio je svoj mitološki izvor i postao bogat simbolički znak – od prikaza svetaca s ključevima raja, preko alegorijskih kompozicija koje slave moć, znanje i kontrolu, pa sve do suvremenih instalacija u kojima ključ poprima osobno i društveno značenje. Taj se motiv neprestano transformira u svom simboličkom značenju, ali zadržava suštinsku vezu sa simbolikom otključavanja i čuvanja tajni. Ipak, ključ ne otvara samo vrata i ne otkriva samo tajne – on otključava mogućnosti, slobodu i sudbinu.
Još od najstarijih civilizacija, ključ je bio mnogo više od uporabnog predmeta. U rukama faraona i svećenika označavao je moć, pristup tajnama i pravo da se upravlja onime što je skriveno. Egipatski ankh (križ s obručem na vrhu) bio je „ključ života“, darovan onima koji su nosili božansku odgovornost. S druge strane, u rukama čuvara hramova i kraljevskih službenika, ključ je postajao znak povjerenja. Predaja ključeva grada kralju ili osvajaču nije bila tek čin, već simbol vlasti, kontrole i odgovornosti.
Izbjeglice su u trenucima progonstva često sa sobom nosile ključeve svojih nekadašnjih domova – ne zato što su vjerovale da će ponovno otvoriti ista vrata, već jer su ti ključevi za njih čuvali uspomenu na dom.
U kršćanskoj tradiciji ključ se uzdiže na sam vrh duhovne hijerarhije. Sveti Petar, čuvar Raja, često je prikazivan kako prima „ključeve neba“, odnosno ima privilegiju odlučivati tko smije prijeći prag vječnosti. Taj je motiv čest na ikonama i freskama diljem Europe, a jedan od najpoznatijih zasigurno je Rafaelov prikaz iz 15. stoljeća pod nazivom Predaja ključeva svetom Petru, koji se nalazi u Sikstinskoj kapeli.
U nadrealističkoj umjetnosti ključ nije označavao predmet – umjetnici su ga koristili kao ideju otključavanja percepcije i rušenja granica između vanjskog i unutarnjeg svijeta. Upravo to čini René Magritte u svojoj slici Ključ polja, na kojoj prikazuje razbijeni prozor kroz koji se vidi pejzaž. Iako ključ fizički nije prikazan, koristi ga metaforički – kao čin otvaranja percepcije, oslobađanja iz zatvorenog prostora i otvaranja prema svijetu onakvom kakav jest (ili kakvim ga zamišljamo).
Ključ, međutim, nije pripadao samo nebeskom carstvu. U mnogim mitologijama nalazio se u rukama žena – čuvarica ognjišta i doma. Njihova je moć bila tiha, ali stvarna: ključ na pojasu označavao je sigurnost obitelji, posjed, ali i naslijeđe. U ovom slučaju moć nije bila obilježena krunom, ali jest svakodnevnom odgovornošću i težinom života.
Koliko je simbolika ključa važna, svjedoči i činjenica da je prisutna i u psihologiji: njegova se pojava u snovima tumačila kao „ključ“ za odgonetanje unutarnjih stanja. Freud ga je smatrao simbolom kontrole, nesvjesne želje i seksualnosti. U simboličkom jeziku psihe, ključ označava pristup skrivenome – sobi u kojoj se nalaze naši nagoni, strahovi i istine. U tom kontekstu, gubitak ključa označava gubitak kontrole i moći.
Ključ ne predstavlja tek običan predmet koji otključava vrata. Iako je kroz vrijeme mijenjao oblik i značenje, u trenutku kad se okrene u bravi – on otključava prostor i priču. U njemu se susreću povijest i mit, umjetnost i psiha, pojedinac i zajednica. A dokle god postoje vrata – stvarna ili imaginarna – postojat će i ključ koji ih može otvoriti.
Marija Saičić
Literatura:
- Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.