„Love, a ulovljeni.

S večeri, tugo,

Ko kome plen?“

Momčilo Nastasijević

 Lov, kao jedna od najstarijih ljudskih aktivnosti, u likovnoj umjetnosti rijetko ostaje na razini pukog prikaza preživljavanja. Od prapovijesnih scena lova pa sve do kompozicija baroknih majstora, ovaj motiv razvija se kao slojevit simbolički jezik u kojem se isprepliću moć, snaga, hrabrost, ritual, dominacija nad prirodom, ali i pitanje identiteta. Prikazi lova stoga ne svjedoče samo o odnosu čovjeka i životinje, već i o dubljoj potrebi čovjeka da definira svoju poziciju u prirodi i svijetu.

U ikonografskom smislu, lov funkcionira kao metafora kontrole – bilo da je riječ o političkoj vlasti, društvenoj hijerarhiji ili unutarnjim borbama pojedinca. U renesansi lov postaje privilegija elite, vizualni dokaz statusa, ali i simbol svijeta u kojem se čini da je priroda podređena ljudskoj volji. U modernoj umjetnosti, međutim, motiv lova poprima novo značenje: postaje prostor propitivanja nasilja, otuđenja i krhkosti same ideje dominacije.

Još od najranijih razdoblja čin lova bio je vezan uz preživljavanje, što je i danas prisutno u pojedinim dijelovima svijeta. No razvojem čovjeka i njegove svijesti, lov prestaje biti isključivo pitanje opstanka i fizičkog uspjeha – on postaje simbol prelaska iz sfere nagona u sferu kontrole.

Već u grčkoj mitologiji nazire se ambivalentnost ovog motiva: Artemida utjelovljuje lov kao ritual čistoće i kazne, dok junaci poput Herakla kroz svoje zadatke potvrđuju lov kao ispit snage i herojstva.

Od prapovijesnih pećinskih crteža do kasnijih umjetničkih interpretacija, motiv lova ostaje trajno prisutan. Posebno se ističu djela u kojima ova tema dobiva snažan izražaj – primjerice kod Rubensa, čije kompozicije odišu dramatičnom energijom i tenzijom između čovjeka i prirode, ili u djelu „Lov u šumi“ Paola Uccella, gdje je scena suptilnije oblikovana. Uccellova gotovo matematički precizna kompozicija sugerira lov kao metaforu uređenog svijeta u kojem je sve pod kontrolom – barem naizgled.

S druge strane, u književnosti dolazi do obrata: lov sve češće postaje simbol progona. U djelu Branimira Šćepanovića Usta puna zemlje, čovjek postaje plijen, objekt hajke u kojoj se brišu granice između igre i nasilja. Motiv hajke tako otkriva tamnu stranu društva: lov više nije privilegija elite, već mehanizam isključivanja i uništenja Drugoga.

Posebno je intrigantno kada se taj književni motiv preseli u stvarni život, što potvrđuje i slučaj Danila Kiša. Njegovo iskustvo progona, političkih napada i svojevrsne intelektualne hajke može se promatrati kao realizacija motiva lova – pisac postaje plijen ideoloških struktura. Time se zatvara krug: od prapovijesnog lovca koji nastoji ovladati prirodom, do suvremenog čovjeka koji biva progonjen unutar društva.

Ako promatramo motiv lova ne samo u likovnoj umjetnosti, već i u književnosti, uočit ćemo da je riječ o dinamičnom simbolu kroz koji se zrcale promjene u razumijevanju moći, identiteta i nasilja. Lov je prošao svojevrsnu transformaciju – od rituala i privilegije elite do metafore progona.

Na kraju, lov se pokazuje kao dvojaki simbol: istodobno simbol moći i ranjivosti. To je prostor u kojem se neprestano prepliće čovjek koji nastoji ovladati svijetom i prirodom, ali i onaj koji, vođen tom istom težnjom za kontrolom, na kraju postaje plijen vlastitih sustava, strahova i iluzija.

Marija Saičić

Literatura:

Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.