U javnome je prostoru sve manje rasprave. Suprotna se mišljenja sve rjeđe sučeljavaju, a kad tko poželi odgovoriti na kakvo prozivanje, obično mu se, o čemu u posljednje vrijeme piše naš doajen Josip Jović, ne dopušta da to učini u tiskovini u kojoj je napadnut. Hrvatski tjednik po mnogo čemu je iznimka na hrvatskome medijskom nebu, pa i po tome što u njemu možete pročitati pisma čitatelja u kojima se kritizira čak i glavnoga urednika te po tome što u njemu i sami suradnici često raspravljaju, katkad i žestoko, pa i žučno. Rasprave se, dakako, ne vode samo unutar „službenih kanala“, one se vode i u grupi Hrvatskoga tjednika na WhatsAppu i tijekom prijateljskih susreta. Jedna se od njih iz koje sam i ja štošta naučio vodila oko toga što je srbizam i može li riječ potekla iz klasičnih jezika u hrvatskome jeziku biti srbizmom.

Zašto srbizam može biti i riječ potekla iz slavenskih jezika

Pođimo od same definicije naziva srbizam iz Rječnika jezikoslovnoga nazivlja (2024.) u izdanju matične mi ustanove: „Srbizam je riječ ili koji drugi element srpskoga podrijetla posuđen u koji drugi jezik i prilagođen njegovu sustavu“. Može li riječ potekla iz klasičnih jezika biti srbizmom, neizravno je još 2003. u članku O dvjema vrstama hrvatskih „pseudoromanizama“ odgovorio Žarko Muljačić na primjeru riječi koje jesu romanskoga postanja, ali su u hrvatski primljene iz neromanskih jezika poput riječi frizer (ušla je u hrvatski preko njemačkoga) i dežurni (ušla je u hrvatski preko ruskoga). Muljačić pritom razlikuje neposrednu etimologiju (danas se češće rabi naziv bliža etimologija), po kojoj je imenica frizer germanizam, a pridjev dežurni rusizam, od daleke etimologije (danas se češće kaže krajnja ili dalja etimologija), po kojoj su obje riječi francuzizmi (tako je Muljačić nazivao galicizme). Naš je glasoviti romanist bio mišljenja da je posuđenice koje su u hrvatski jezik ušle preko jezika posrednika uputnije svrstati u skupinu posuđenica nazvanu po jeziku iz kojih su te riječi primljene u hrvatski jezik, dakle imenica frizer bila bi germanizam, a pridjev dežurni rusizam iako je krajnja etimologija obiju riječi romanska, pobliže francuska.

Primijenimo li Muljačićevu metodologiju, u hrvatskome su standardnom jeziku srbizmi i riječ sveučilište (koja danas uopće ne pripada srpskome standardnom jeziku), kojoj je krajnja etimologija slavenska (potječe iz srpskoga crkvenoslavenskog) i o kojoj je nedavno pisao Marito Mihovil Letica, i riječ fabrika kojoj je krajnja etimologija latinska. Srbizam je na koncu i riječ februar, ako ne prije, onda nakon 1918. ili 1945., kad je upravo odabir naziva veljača bio jasnim znakom da ste hrvatski nacionalist, a odabir naziva februar da ste jugounitarist. Kod riječi fabrika i februar važno je spomenuti da one jesu srbizmi u hrvatskome standardnom jeziku, ali to nisu u različitim hrvatskim govorima. S druge strane, riječ veljača postoji i u srpskim, bošnjačkim i crnogorskim govorima, ali ne pripada ni srpskomu, ni bošnjačkomu, ni crnogorskomu standardnom jeziku. Vratimo se sad ponovno na riječ fabrika. Ona je u hrvatskim primorskim govorima potvrđena od XVI. stoljeća i isprva je označivala građenje kuće, a tek poslije tvornicu. U sjevernim hrvatskim krajevima fabrika je, pak, germanizam. Dakle, riječ fabrika u hrvatskim govorima može potjecati iz latinskoga ili talijanskoga (katkad je teško razlučiti) te njemačkoga, a u hrvatskome je standardnom jeziku srbizam. Slično je i s riječju februar koja je u različitim inačicama u hrvatske dijalekte ušla još u XIII. stoljeću iz latinskoga jezika i/ili različitih romanskih idioma, ali hrvatskomu standardnom jeziku ne pripada. Ukratko, iste riječi u hrvatskome standardnom jeziku mogu biti srbizmi, a da to u kojemu dijalektu ili djelu kojega hrvatskog književnika iz starijeg razdoblja nisu.

Govore li, bre, Hanibal Lucić, Marin Držić i fra Andrija Kačić Miošić srpski?

Možda je skrajnji (da ne rečem ekstremni) primjer te pojave uporaba čestice bre, koju Petar Skok smatra balkanskim grecizmom, no ono što iznenađuje kad otvorite Akademijin rječnik jesu potvrde s hrvatskoga ozemlja. Naime, čestica je bre u XVI. stoljeću potvrđena u Robinji Hanibala Lucića (Bre uzu tarpiti jure se nauči, a nemoj vapiti jak da te tko muči.) i komediji Tripče de Utolče Marina Držića (Bre, kojijem jezikom besjediš?). Obojica ju književnika stavljaju u usta likovima koji su Turci. No da je ta čestica među Hrvatima bila potvrđena i izvan krajeva koji su bili pod osmanlijskom vladavinom, razvidno je iz Suza Marunkovih  Ignjata Đurđevića sročenih 1724. Taj hrvatski književnik iz Dubrovnika česticu bre stavlja u usta Mljećaninu Marunku u jednome od najduhovitijih hrvatskih štiva uopće (Ah, bre Adame, eto u noći / moćan sam prem nemilo, / ljubav mnome kataruši / kako drvim niz točilo / i ko more prid krajinom / baca gluhom plovutinom.). Čestica se bre nalazi i u štivima hrvatskih književnika iz Bosne (Jurja Radojevića Gizdelina, Filipa Lastrića te Ivana Tomka Mrnavića, koji jest Šibenčanin, ali potječe iz Bosne), Slavonije (Đure Rapića i Antun Kanižlića) i Dalmacije (fra Andrije Kačića Miošića). Hrvatske su potvrde za česticu bre u djelima hrvatskih književnika očekivano, jer srpska književnost tapka u mraku sve do Dositeja Obradovića, od srpskih starije dvjestotinjak godina, a starije su i rječničke potvrde jer je česticu bre zabilježio Joakim Stulli desetak godina prije Vuka Stefanovića Karadžića. U Novopazarskim zapisima Šimuna Budmanija iz 1734. čestica bre nije zapisana. Činjenica da je čestica bre potvrđena u nekim hrvatskim krajevima i u nekih hrvatskih književnika u određenim (starijim) razdobljima grecizam ne znači da ona s gledišta hrvatskoga standardnog jezika nije srbizam jer bismo, da se povedemo za najstarijom književnom potvrdom, česticu bre mogli proglasiti čakavizmom.

Rekao je Kosta, istina je prosta

Zaključno, pri uporabi pojma srbizam mora se imati na umu da se na njega uglavnom gleda iz perspektive hrvatskoga standardnog jezika (iako srbizama ima i u dijalektima). To što je neka riječ srbizam ne znači nužno da njezina krajnja etimologija ne može biti starijim postanjem latinska ili grčka jer smo neke posuđenice (poglavito rusizme i galicizme) primili preko srpskoga. Usto se moramo paziti da pojedine riječi ne proglašavamo olako srpskima. Marito Mihovil Letica zorno je to na primjeru riječi prost u značenju jednostavan. Dakako da pridjev prost u Runjićevoj i Dragojevićevoj Malinkonija nije srbizam nego dijalektizam, on se u nekim surječjima može smatrati i arhaizmom, ali kad u novinskome članku pročitate Istina je prosta., e tu pridjev prost iz perspektive hrvatskoga standardnog jezika jest srbizam.

Domagoj Vidović