Sveta Lucija od Sirakuze (284. – 303.) zbog svoje je vjere podnijela mučeništvo 303. godine.

Progonitelji kršćana mačem su joj odrubili glavu nakon dužeg mučenja. Kroz svu kršćansku povijest štuje se među kršćanima kao mnogostruka zaštitnica – slijepih (tjelesno i duhovno), ratara, lađara, staklara, krojača, tkalaca, pisara, vratara i kovača.

Postoji malo pouzdanih podataka o njezinu životu, ali kako predaja kaže, dok je još bila djevojčica, otac ju je obećao nekom bogatom mladiću za ženu. Otac je ubrzo umro, a i majka Eutihija joj se teško razboljela. Velik dio imetka potrošile su na liječnike, ali joj nitko nije mogao pomoći. Bolest nije prestajala. Tada su Lucija i njezina majka krenule na grob svete Agate u Kataniju.

Došavši tamo, Luciji se ukazala sveta Agata i rekla joj: ”Zašto tražiš moj zagovor za ozdravljenje svoje majke, kad i sama možeš isprositi zdravlje za svoju majku. Vjera joj je tvoja pomogla. Već je ozdravila, zato što si ti svojom čistoćom u svom srcu pripremila dragi stan za Gospodina. Kao što je Krist po meni proslavio Kataniju, tako će po tebi proslaviti Sirakuzu.” Lucijina majka je zaista ozdravila.

U velikoj radosti zbog majčina ozdravljenja, Lucija je odlučila svoju baštinu razdijeliti siromasima, da zauvijek ostane samo Isusova. Majka ju je savjetovala da imetak oporučno razdijeli siromasima, ali joj je Lucija odgovorila: ”Tako bih siromasima dala svoje imanje samo zato što ga ne mogu ponijeti sa sobom u vječnost. Uostalom, kad nam na putu treba svjetlost, svjetiljku nosimo pred sobom, a ne za leđima. Tako i naša dobra djela trebaju svijetliti pred nama dok putujemo u vječnost.” Što je naumila, to je i učinila. Sve je svoje počela dijeliti siromasima. Zato ju je njezin mladić prijavio da je kršćanka. Luciju su onda prisiljavali da se žrtvuje rimskim idolima. Odbila je ponudu riječima: ”Ja poznam samo jednoga Boga, stvoritelja neba i zemlje. Njemu je najdraža žrtva kad pomažemo siromahe i udovice. Sve sam svoje razdala siromasima. Preostalo mi je još jedino da i samu sebe žrtvujem Gospodinu.” Kad joj je sudac zabranio dalje govoriti, hrabra je Lucija odgovorila: ”Gospodinova se ne smije gušiti. Ja sam službenica Gospodina koji je rekao da će njegov Duh govoriti iz učenika kad im budu sudili.” Onda joj se sudac rugao zato što je rekla da iz nje govori Božji Duh. Lucija je dalje svjedočila: ”Dok čisto živim, moje je tijelo hram Duha Svetoga.” Okrutni sudac joj je tada zaprijetio da će je na silu osramotiti u javnoj kući, pa da će je ostaviti Božji Duh. Na to mu je ona odgovorila: “Ako mi budeš na silu oduzeo čistoću, moja duša neće biti oskvrnjena, nego ću imati na nebu dvostruku krunu. Grijeh je samo ono što čovjek učini slobodnom voljom.” Kad je sudac pokušao odvesti Luciju u kuću bludnica, nisu je mogli maknuti s mjesta. Predaja kaže da je jaram volova nije mogao pokrenuti. Kada je nije uspio osramotiti na ovaj način, naredio je da je poliju vrelim uljem i smolom pa da je zapale. No, vatra nije dolazila do nje, već je stajala poput proljetne ruže. No, kako tvrdo ljudsko srce nema smilovanja, dao joj je probosti vrat mačem. Tako je Lucija dobila odjednom dvije krune: djevičansku i mučeničku. Prije smrti uspjela je primiti euharistiju i predvidjela je skoru smrt Dioklecijana kao i prestanak progona kršćana. Njeno predviđanje vrlo se brzo ostvarilo. Krajnji čin mučenja bilo je vađenje njenih očiju, ali nekim čudom ona je uspjela vidjeti i bez očiju.

Jedna druga legenda svjedoči da je jedan mladić bio očaran ljepotom Lucijinih očiju. Lucija je tada sama sebi iskopala oči, da ih pošalje nasrtljivom mladiću kako bi ga se riješila. Mladi poganin je bio toliko ganut Lucijinom gestom da je i sam postao kršćaninom i svjedokom vjere koju je Lucija djelom pokazala. Predaja kaže da joj je Bog dao nove oči. Stoga se Lucija prvenstveno smatra zaštitnicom slijepih i slabovidnih.

U tradiciji narodne i crkvene pobožnosti svetu Luciju vrlo često prikazuju s pladnjom i parom očiju na njemu. Narodna tradicija je povezala ugaslu svjetlost njezinih slijepih očiju s najdužom noći zimskog sunčeva ciklusa. Pripisivali su joj posebnu moć – sveta Lucija bi zimskom suncu povratila snagu – svjetlost, da bi moglo ponovno zagrijati promrzlu zemlju iz koje bi niknuli novi plodovi.