Nedavno su, o blagdanu cara Konstantina i sv. Jelene na ostacima benediktinske, katoličke opatije Ratačke, sveštenici SPC održali liturgiju uz prisustvo vjernika. Tom prigodom je na rešetku koja prostor prezbiterija donekle čuva od daljnjeg skrnavljenja, postavljena cerada s likovima cara Konstantina i njegove majke Jelene.
U propovijedi koja je prenesena na sajtu Mitropolije, možemo pročitati ono što su okupljeni vjernici imali priliku čuti iz usta protojereja Jovana Plamenca. Po onome što je preneseno, propovijed ima nekakva tri dijela: generički uvod o pitanju spasa duše, glavnu temu kojoj ću se više posvetiti, završetak. Prvi i zadnji dio, uglavnom se bave spasenjem duše, ljubavlju, zajedništvom. Puno uobičajenih fraza, koje prosječan redoviti polaznik liturgije i Crkve, pretpostavljam da zna i bez da ih se ponovi nepotrebno mnogo puta, ali repetitio mater studiorum est… Doduše, propovjednik mudro upozorava u zaključku da s (rimo)katolicima ne treba ulaziti u dogmatske probleme, niti s njima mogu zajedno služiti. Oni, naime, imaju kako kaže o. Plamenac spor i oko Ratačke opatije. Ali ne treba ulaziti u dogmatiku.
Slažem se. Ko se još ozbiljno bavi teologijom?! Puno je lakše baviti se mitovima, fabrikacijama, poluistinama, poviješću bez konteksta, demagogijom. Treba trovati i onako zatrovan svijet. Demonizirati “neprijatelja” da bi uzdigao vlastitu pravednost i svetost. Jer to je očito put do spasenja. Kad si žrtva, kad si gažen, progonjen, patiš, onda znaš da te čeka nebeska nagrada. Kaže tako i Isus: blago progonjenima zbog pravednosti.
Ne bih ni ja ovdje u dogmatiku. Ali mrvicu u povijest. I činjenice koje mogu rasvijetliti svete laži. Po nekoj praznovjernoj i površnoj logici koja preplavljuje virtualnu stvarnosti ali i stvarni mentalitet, laži su svete ako su rečene u liturgiji. I činjenice nisu potrebne. Kakvi tek zvori? Dovoljno je staviti liturgijsko ruho, i sve ti je dano. Koga briga što je istina, kad si se ovio autoritetom svete službe. Možeš o svemu: o Bogu, svijetu, politici, povijesti, naciji…Da se razumijemo: ovo vrijedi za sve, bez obzira na konfesiju. Bez obzira na titule. Mogu, najčešće nekažnjeno, s autoritetom lagati i doktori i profesori, svećenici i razni stručnjaci. Mogu, jer ljudska narav ipak je ranjena grijehom, htjeli to priznati ili ne.
Dok ovo pišem, propitujem se, je li se i meni koja omakne, sveta laž, makar nesvjesno. Pa nešto potpuno izokrenem, jer mi tako bolje zvuči. Možda, nesvjesno. Po prirodi, nisam lišen skepse niti kritičkog pristupa proučavanju povijesti. Znam, neke to nervira, jer više vole mitove i sladunjave priče. Posebno kolege. Nisu navikli kritički proučavati povijest vlastite Crkve.
Prosječni vjernik koji se ne bavi poviješću (općom niti crkvenom), stručno niti amaterski, ne mora nužno sumnjati u laži koje mu se serviraju na propovijedi. Poći će doma obogaćen za još jedno iskustvo zajedništva, prisjećajući se patnji koje su njegovi pretci trpjeli pod jarmom stranih ugnjetavača. Oni su uglavnom krivi za sve. Inovjerci.
Evo citata:
“До недавно је, наводи отац Јован, „овдје постојала табла на којој је писало да је овај манастир обновио Немањић, краљ Милутин. Међутим, у садејству синергијом иновјераца, та табла је уклоњена. Данас немамо тог трага, осим у сјећању људи који нису толико стари, и на неким фотографијама. Последице тог неспоразума, тог раздвајања, догмаског, између Источне и Западне Цркве, су и те како познате. Познате су црке са два олтара у Сутомору, у овом мјесту гдје ми сада јесмо.”
Iskreno, nemam pojma o kojoj se tabli radi niti ko ju je uklonio. Svakako, ono o čemu nemam nikakve sumnje je da su Nemanjići imali veze s Ratačkom opatijom. Ne samo Nemanjići. Srpski vladari kao i crnogorski vladari bili su ktitori (dobročinitelji, patroni) Ratca. Darivali su benediktince zemaljskim posjedima i nebrojenim dragocjenostima. Davali su važne privilegije, za koje su benediktinci uredno tražili da se obnove prilikom promjene vlasti, i na koje su pozivali pred Mlečanima. O tome postoje nebrojena pisana svjedočanstva. Dakle, nema ili ne bi trebalo biti ničeg spornog u činjenici da su vladari pravoslavne vjere protežirali katoličke crkve i samostane. Pa ikona koja je dar srpskog kralja Uroša III još uvijek stoji nad grobom sv. Nikole u talijanskom Bariju. Međutim, ratačka opatija je od svog osnutka (vjerojatno u 11. st.) do gašenja (1571.) iako se o definitivnom gašenju u smislu prestanka svih “benediktinskih” aktivnosti može govoriti početkom 17. st., isključivo katolička opatija. Nikad nije bila pravoslavna. Zato ne razumijem potrebu da se tamo liturđija.
Tako, što se tiče Nemanjića i Ratca, ne treba biti nikakve zablude. Ne treba biti ni zablude u pitanju crkava s dva oltara, kako se to naziva. Pod dva oltara, mislimo na katolički i pravoslavni. Jer crkve, same po sebi mogu imati više oltara i više kapela. Istina, je što kaže o. Plamenac da se to idealizira. Daleko je od idealnog. Sela koja su bila u vlasništvu katoličkih opatija, nakon što su pala pod Tursku vlast, odsječena su od svojih matica. Došlo je i do promjene stanovništva. Bile su potrebne i bogomolje za pravoslavno stanovništvo koje je brojčano raslo. Crkve s dva oltara su kompromisna rješenja. Nekad su funkcionirala dobro, nekad ne. Sela koja su pripadala Ratcu, nakon 1571. postala su vlasništva pravoslavnih manastira.
Mletačke vlasti nisu uvijek išle na ruku samo katolicima, kako to Plamenac govori. Mletačke vlasti su gledale svoje interese. Nekad na korist, a nekad na štetu Katoličkoj Crkvi. Sasvim razumljivo, jer politika se vodi vlastitom logikom. Ipak, za vrijeme tog “ropstva ovog kraja, prvo pod Mlečanima kasnije Austrijom”, - porobljivači su “rimokatočka carstva”-, pravoslavno stanovništvo dobija crkvu tamo gdje je nije dotad imalo. I to dvije. Dobro, druga je puno kasnije, za vrijeme Francuza – protiv njih nema ništa propovjednik. Sv. Luka u Kotoru, crkva je koja je za vrijeme mletačke vlasti ustupljena pravoslavcima (ali uprava je ostala Samostanu Gospe od anđela). Druga, puno veća, sv. Nikole, izgrađena je u 20. st., nakon što je prvobitna dominikanska crkva – predana pravoslavcima na upotrebu, izgorila.
U drugim državama, neopterećenim zlom nacionalizma u kojem će, izgleda vječno grcati Balkan, o tome bi se govorilo bez nepotrebne patetike, kamoli čega drugoga. Odete u Njemačku, vidite da je crkva nekad negdje bila jedne konfesije, sad je druge. Isto tako u Engleskoj. Ili kako sam se isto uvjerio u Latviji. Oni koji je sad koriste, bez obzira koji bili, bez srama, bez pravdanja, izmišljanja, kažu da je nekad ta crkva pripadala drugima.
Mislim (si) da bi u najmanju ruku bilo pošteno, kad ste već došli na tlo jedne katoličke opatije, da to kažete ljudima koje ste okupili. Samim tim što ste rekli čarobnu riječ Nemanjić, ne znači da imate moralno pravo niti bilo koje drugo pravo biti tamo, i još govoriti da se sporite oko toga kome pripada Ratac. Mit o pravoslavnom Ratcu koji je plasirao (Stjepan Mitrov) Ljubiša, nije ni baš mit. Više je mitomanska laž. Nemojte lagati, pa neće biti spora.
Za one kojima možda ide bolje ide matematika, evo poučka:
Prije Nemanjića ovdje je bila Katolička crkva organizirana u nekoliko biskupija (Kotorska, Risanska, Budvanska - samo da spomenem područje Boke). Sava Nemanjić osniva u napuštenom benediktinskom samostanu sv. Mihovila (Miholjska prevlaka) 1220. g. Zetsku episkopiju. Zar trebam spominjati odnos srpskih vladara sa Svetom Stolicom? Prije Velikog raskola 1054., osim epizodnih očijukanja dalmatinskih biskupa s mogućnošću priznavanja jurisdikcije Carigradskog patrijarha koji nikada nisu imali neku značajniju vrijednost, za vrijeme Bizantske vlasti, ovaj kraj je priznavao jurisdikciju rimskog biskupa, tako je bilo i nakon raskola, do osnivanja pravoslavne episkopije. Tako je bilo i za vrijeme Nemanjića. Kotorska katedrala nikad nije bila pravoslavna iako su Kotorom vladali srpski vladari. Njihova politička vlast nikako ne znači ipso facto da su svi odjednom postali pravoslavci. Ima nekih sela, ali to je druga priča. Dakle, nisu Mlečani donijeli ovdje katoličku vjeru, što je uobičajena laž u mitomanskom arsenalu, koju sam čuo i od ljudi za koje sam mislio da su učeni.
Ovom reakcijom, ne želim reći da imam išta protiv pravoslavaca. Daleko od toga! I svi koji me osobno znaju, to, vjerujem mogu i potvrditi. Što se tiče mitomanije i nepoštenja, otkuda god dolazilo, uvijek ću biti protiv.
Odlomak o Risnu i jednoj porodici, za sad ću preskočiti, jer je i ovo previše dugačko. Ali posvetit ću mu se uskoro, jer zaista zaslužuje.
Autor: Don Robert Tonsati
Napomena: Ova reakcija, privatni je facebook status autora. Na zahtjev medija, autor je dopustio objavu teksta uz neznatnu lekturu, ne radi raspiravanja novih razdora, nego kao poziv na odgovornost prema izgovorenoj riječi i odgovornom pristupanju u tumačenju povijesnih činjenica.