Stup, onaj koji simbolizira božansko i pobjedu, stoji kao jedna od najstarijih vertikala ljudske civilizacije – točka u kojoj se isprepliću nebo i zemlja, materija i ideja, ali i prolaznost i trajanje. U likovnoj umjetnosti on nikada nije bio samo arhitektonski, odnosno konstruktivni element; njegova brojna značenja protežu se od sakralnog do simboličkog, preko političkog do metafizičkog. On je nijemi svjedok epoha, čuvar sjećanja na vremena, prostore i civilizacije koje su u njemu prepoznavale red, moć, vjeru, ali i težnju prema uzvišenom. Upravo ta njegova uspravnost nije samo konstruktivni element arhitekture, već čovjekova težnja da dosegne iznad granica vidljivoga.
Još u starom Egiptu jedan od najstarijih simbola bio je džed-stup, posvećen bogovima Ptahu i Ozirisu. Tumačen je kao stilizirani stup koji podupire nebo ili pak kao drvo bez grana, odnosno kao simbolički prikaz kralježnice boga Ozirisa. A kada govorimo o kralježnici, njezin uspravan položaj nalazi se u središtu zagonetke koju je Sfinga postavila Edipu. To nas postupno uvodi u antičku Grčku, gdje je stup prije svega bio religijski simbol postojanosti i vječnog trajanja te je, uz estetsku, dobio i filozofsku dimenziju. Jonski, dorski i korintski stup mjera su sklada i proporcije te će do danas ostati trajni simboli različitih ljudskih i kulturnih vrijednosti.
Dorski stup, najstariji i najjednostavniji, snažnih proporcija i bez dekoracije, odiše čvrstoćom, disciplinom i dostojanstvom; u simboličkom smislu često se dovodi u vezu s muškim principom. Pozornost ne privlači raskoši, nego se njegova vrijednost očituje u jednostavnosti. Nasuprot njemu stoji jonski stup, koji se povezuje sa ženskim principom; elegantniji je, sa spiralnim volutama, te odaje osjećaj profinjenosti. Najraskošniji među njima svakako je korintski stup, čiji je kapitel ukrašen lišćem akantusa. Biljni ornament vraća nas jednom od najstarijih značenja stupa, odnosno simboličkom odnosu između stupa i drveta, podsjećajući nas na životnu snagu koja se neprestano obnavlja. Njegovu dekorativnost ne moramo promatrati samo kao estetsku igru; ona može biti vizualni izraz ideje da se harmonija prirode može prenijeti i u svijet arhitekture.
Graditelji pronalaze inspiraciju u svemu, a umjetnička imaginacija nema granica, pa na Erehtejonu na atenskoj Akropoli nailazimo na možda i najzanimljivije stupove u arhitekturi – karijatide. U ovom slučaju šest ženskih figura preuzima funkciju stupa i nosi teret arhitrava; one su istodobno i arhitektonski oslonac i skulpturalno djelo. Karijatida nije samo zamjena za stup; osim što uspostavlja sklad između ljudske figure i arhitektonske forme, ona stup kao nosivi građevinski element pretvara u personifikaciju snage, dostojanstva i ljepote.
Promatran kroz povijest umjetnosti, stup nije samo arhitektonski element, već nosi mnogo dublju i snažniju simboliku. Od egipatskog džed-stupa, preko skladnih proporcija grčkih stupova, pa sve do rimskih trijumfalnih spomenika, on ostaje simbol moći, stabilnosti, trajanja i povezanosti čovjeka s višim poretkom. Kao os svijeta (axis mundi), simbolički uspostavlja vezu između zemaljskog i nebeskog, materijalnog i duhovnog. Njegova vertikalnost kroz povijest predstavlja simbol moći, pobjede i postojanosti, o čemu svjedoče i Trajanov stup te stup Marka Aurelija u Rimu.
Ipak, stup nosi i negativnu konotaciju u europskoj tradiciji, a još češće na našim prostorima, gdje je poznat „stup srama“ – mjesto na kojem su prijestupnici bili izloženi javnoj osudi i pogledu zajednice. I danas izraz „na stupu srama“ ostaje simbol društvene osude.
Stoga stup istodobno može biti i oslonac i opomena, mjesto trijumfa, ali i mjesto srama, prostor ljudskog i božanskog. Nijem i nepokretan, veličanstvenih proporcija, on ostaje jedan od najmoćnijih simbola u likovnoj umjetnosti – kamena snaga koja svjedoči o ljudskoj trajnosti, redu i smislu.
Marija Saičić