Na Mediteranu ljeto nije samo godišnje doba; ono predstavlja stanje duha i način života – vrijeme kada se dani mjere zalascima sunca, a o moru, suncu, pijesku i soli govorimo gotovo poetski, povezujući ih s mirom, slobodom, opuštanjem i odmorom.
Ljeto je oduvijek bilo povezano sa životnom snagom i plodnošću, odnosno predstavljalo je godišnje doba u kojem se ubiru plodovi prethodnog rada. Budući da označava vrhunac Sunčeva ciklusa, ne čudi što se još od grčke mitologije povezuje s Apolonom, bogom Sunca. Na antičkim mozaicima ljeto je često prikazivano motivima vinove loze i grožđa, simbolima sazrijevanja i obilja.
U rimskoj mitologiji ljeto se povezuje s Cererom, božicom žita, poljoprivrede i plodnosti, čiji kult odražava važnost ljetnih mjeseci kao razdoblja sazrijevanja usjeva i obilja.
Stoga je u likovnoj umjetnosti ljeto često prikazivano kroz personifikaciju – kao mlada žena ukrašena klasjem žita, vinovom lozom ili plodovima, simbolima zrelosti i obilja. Takve prikaze najčešće nalazimo na mozaicima sačuvanima u sjevernoj Africi i na Siciliji. Među najzanimljivijim primjerima ističe se renesansni ciklus „Četiri godišnja doba“ Giuseppea Arcimbolda, u kojem je alegorija ljeta oblikovana od zrelog voća, povrća i klasja, utjelovljujući ideju prirodnog obilja i plodnosti.
Devetnaesto stoljeće donosi drukčiji doživljaj prirode u likovnoj umjetnosti. Impresionisti se okreću neposrednom iskustvu, pa ljeto prikazuju kroz treperavu svjetlost, cvjetne krajolike, rijeke i vrtove, dok sunčeva svjetlost postaje glavni nositelj atmosfere i simbol prolaznosti trenutka.
Iako je ljeto i njegova simbolika tijekom različitih epoha prikazivano na različite načine, u različitim tehnikama i motivima, čini se da su upravo crnogorski umjetnici na svojim platnima možda najuspjelije dočarali mediteransko stanje duha. Petar Lubarda, Milo Milunović i Vojo Stanić slikali su krajolike okupane suncem, maslinama, morem i vinogradima, a njihova platna odišu mediteranskom toplinom, vitalnošću i skladom između čovjeka i prirode.
Lubardini pejzaži, obilježeni ekspresivnom uporabom boje i dinamičnim potezima kista, stvaraju gotovo mitsku dimenziju. Nasuprot tome, Milunović suptilnim odnosom svjetlosti i boje oblikuje djela prožeta osjećajem harmonije i vedrine, u kojima ljeto postaje simbol spokoja i mediteranskog načina života, trajno povezanog s čovjekom i morem.
Vojo Stanić njeguje posebnu poetiku svojih slika. Svakodnevni prizori primorskih gradova prikazuju ljeto kao vrijeme susreta – onih koji su ga cijele zime iščekivali, ali i onih koji su ondje prisutni tijekom cijele godine. Upravo se u tom godišnjem dobu odvijaju drukčije igre i ritmovi života. U Stanićevim djelima more, sunce, terase i obale nisu samo ambijent, nego nositelji specifičnog mediteranskog duha, u kojem svakodnevni prizori postaju svojevrsna interpretacija života.
U crnogorskoj umjetnosti ljeto stoga nije tek godišnje doba; ono je vizualna metafora svjetlosti, životne energije, sjećanja i identiteta mediteranskog prostora.
Od antičkih alegorijskih prikaza do suvremenih interpretacija mediteranskog krajolika, ljeto ostaje snažan simbol prirodnog ciklusa, zrelosti, ali i prolaznosti trenutka.
Marija Saičić
Literatura:
Larousse - Mali rečnik simbola, Nanon Garden - Rober Olorenšo - Žan Garden - Olivije Klajn, Laguna, Beograd, 2011.
